Svatko bi trebao na trenutak zastati i razmisliti što znači to što je Krist zavapio dok je patio na križu. Te proročanske riječi napisao je psalmista David nekih tisuću godina prije samog događaja (Psalam 21:1). One nam prikazuju tjeskobnu patnju umirućeg Spasitelja. Bog nije poštedio Svog vlastitog Sina. Jedan drugi prorok napisao je: "Pritisnuo Ga je bolima" (Izaija 53:10). - Zašto se to trebalo dogoditi?
Tisuće vijernika znaju odgovor na to pitanje. Svi će oni reći: "Gospodin je na križu okajao moje grijehe. Umjesto mene je postao žrtvom koju je prinio sam Bog, zato što ja nisam mogao prinijeti ništa što bi Bog mogao prihvatiti. Gospodinov vapaj daje mi predodžbu o tome koliko je strašan grijeh u Božjim očima. Zbog mojih je grijeha Isus trebao iskusiti tamu osude. Zbog toga sada slavim svojega Gospodina i zuvijek ću mu biti zahvalan zbog svoje žrtvene smrti. Zato što je Krist bio napušten, ja ću čitavu viječnost biti s Bogom u slavi Neba."
Vjernik vidi i drugu stranu Otkupiteljevog pitanja:"Zašto?". Ono je izraz Kristove čistoće i bezgrešnosti. On sam nije dao Bogu povoda da ga ostavi, stoga je punim pravom mogao pitati zašto se to trebalo dogoditi.
Svi koji misle da bi mogli u Nebo ući bez Spasitelja, Isusa Krista, trebali bi se upitati slijedeće: Bi li Bog Svojega Sina podvrgnuo tolikim patnjnama kad bi postojao drugi način da se čovječanstvo spasi od vječne osude?
Post je objavljen 28.05.2006. u 15:15 sati.