jos uvijek mi je uzas... taj mali pseci starac vise nece trckarati
po kuci lajuci bez razloga... ne sjeda mi jos... ali prokleto ne
sjeda... valjda ce sjesti kada dodem doma... valjda mi ne sjeda
jer je to zadnja stvar koju bih ocekivala da ce se dogoditi...
i tu se onda pitam jesam li normalna? kad pogledam smrti s
kojima sam se suocila, sto kao bliznjih, sto kao nekog poznatog,
ja nikad iskreno nisam plakala za covjekom koji je preminuo...
bilo je par pogiblji vrsnjaka, deckiju s kojima sam u skolu isla,
umro mi je djed, a sada ce i baka... za djedom nisam ni suzu
pustila... zivio je svega 5min autom od mene, ali ja ga nisam
poznavala.. jer nije bio prisutan. u 16 godina sto je kao bio
u mom zivotu mislim da smo izmijenili 30 punoznacnih recenica...
osim onog puta kada sam imala 9god., a on je mene zicao da
mu kupim sladoled... nisam imala za cime plakati, jer sam ga nekako
vise dozivljavala kao biljku nego kao djeda, nekog cije gene nosim
(iako ja imam sumnju da mi je djed i otac mog oca..). nije me uopce
dirnulo... kada je par mojih vrsnjaka zavrsilo 6 feet under opet nisam
pustila suzu, popravo, za njima. na sprovodu nategnuto pustis jer
jebi ga, takva je atmosfera... ali ja nisam imala za cime pustiti suzu.
em ih nisam poznavala popravo, em me je dirnulo utoliko sto me
zainteresiralo za smrt i sto ona je, kako se netko osjeca dok umire,
kamo odlazi i sl. pitanja.. ajd, osim jednog slucaja di je tipa grom
ubio, otad imam uzasnu fobiju od grmljavine... kad grmi ja ne idem
van sve da imam ispit o kojem mi godina ovisi...
tu je i ta moja empatija sto vidim ljude i zivot drukcije i osjecam
i zapazam sto drugi zanemaruju... znam zaplakati za ljudima dok
su zivi, ali kad umru... zamjecujem da mi je sve manje stalo do
ljudi i da mi je stalo do sve manjeg broja ljudi... opet se gubim
u vlastitim mislima i tekstu... previse toga u glavi, a nikako da se
poslozi ka van... u biti pisem samo da istisnem iz vida onaj dolje
post... uistinu, je li to normalno? izgubila sam macka prije 3 godine,
a sada i psa... za njima placem kao ljuta godina, za mackom znam
jos i dan danas... zasto? je li to normalno? da osobe koje sam
najvise voljela u zivotu su jedan mali macak i jedan ofucani stari pas?
je li to jadno? ili to govori kako je sve manje ljudi vrijedno osjecaja?
i kad pogledam... najduza zivotna veza koju sam imala i koju cu vjerojatno
ikada imati je bilo tih 14 godina s tim vrazjim pekinezerom. je li to normalno?
da nemam razloga zaliti za ljudima, a za zivotinjama imam? da li je stvar u
jednom cistom osjecaju koje zivotinje daju? dok u ljudi je sve proracunato..
koliko dobim, toliko dam, a ako ne trebam nista dati, e onda je jebeno!!!
kod zivotinja to nema... barem ne kod mojih... uvijek sam ih nekako i
gledala kao ravnopravna bica..
zasto ih i ne bi gledala tako? zasto se covjek smatra superiornim?
jer danu moc i pamet koristi da bi stvorio genijalne izume koji ce
sluziti zlu i unistavati? jebem ti takvu superiornost... ne razlikujemo
se puno od zivotinja... mi u biti i jesmo zivotinje. i kad pogledamo jos
u ne tako daleku proslost, kada se istrazivala zemlja i jedan narod je
dosao u dodir s drugim narodom. nisu znali jezik i obicaje jedan drugog..
dapace, svatko je razvio svoju kulturu... tako smatram da i zivotinje imaju
svoju kulturu i obicaje i jezik... sanse da se "planet majmuna" dogodi su
dobre... tu se ukljucuje i jos jedna od ljudskih imbecilnosti. nemogucnost
sagledavanja cjeline. SVE JE POVEZANO. zivot je jedna ogromna simbiotska
veza. najbanalniji primjer: hranidbeni lanac. krava pase travu, mi popapamo
kravu, mi crknemo i nasim tijelom ognojimo novu travu koju nova krava popapa itd...
sve u zivotu ima svoje mjesto i svoj razlog, pa cak i dosadan komarac.
ako zbog niceg drugog, onda zbog toga sto je zivot sam po sebi, kao esencija,
predivan i cudesan. zivot je murphyjev zakon. zivot je logika i iracionalnost spojeno.
zivot je slucajnost koja mozda nije slucajnost no izrodila je cudo. ponavljam, sve je
povezano. a ljudska vrsta u neku ruku jest jedan gigantni incest. svi smo braca.
ja imam majku, koja je imala majku, koja je imala majku, koja je imala majku, koja je
imala majku, koja je imala majku, koja je imala majku, koja je imala majku, koja je
imala majku... i tako do prvih ljudi i prazivotinja... od neceg smo postali mamicu mu...
danas nas na cijeloj zemlji ima kaj, 6 milijardi? nekada je bilo 6 milijuna na cijeloj zemlji...
svi smo povezani...
i ne ocekujem da itko shvati ovo... preveliko je to... i uzas je u mojoj glavi sto kad
se potrudim, mogu vidjeti i osjetiti cijelu tu sliku, sve moje pretke... cijeli svoj rod.
u tome valjda i lezi moja nenormalnost. ne znam u biti... sto je normalnost?
odsutnost posebnosti vlastitog ja? priklanjanje bezumnoj masi? netko mi je jucer
rekao, masa vlada, a manjina vlada masom. ja normalno sagledavam kao ono do
granice sa zlom. pa cak i tu je granica klimava... ali svi se vole razmetati tim pojmom
i naglasavati kako su oni normalni, a netko drugi nije. da dodem psihijatru i kazem mu
da sam kao dijete osjecala prisutnost necega, dusa, propisao bi mi ljekove i poslao
freudu. dok netko tko se bavi duhovnoscu ne bi. i opet, kako razlikovati nekoga tko
nije pri sebi i nekoga tko je uistinu imao takvo iskustvo... sto je normalno?
ponekad dobim zelju zavristati u javnosti, no suzdrzim se. jer nije pristojno, nije
normalno... zasto? ako osjecam da mi se nakupilo nekih emocija i zelim se tako
osloboditi, zasto ne? prirodno je... ili, ne znam covjeka koga nekad nesto ne zasvrbi,
uzmimo da je rijec o dupetu.. zasto se ici u wc skrivati i poceskati kad je to posve
prirodna stvar... normalno-prirodno ocito ne idu zajedno... normalno-neprirodno
ocito idu... da li je onda za zakljuciti da nenormalno-prirodno idu zajedno?
zasto si namecemo toliko nelogicnih, bespotrebnih pravila, nazora, ponasanja?
cemu? javite mi kada se sa 110% sigurnosti otkrije jel prvo bila koka ili jaje...
tada cemo valjda otkriti jer prvo bio covjek ili njegova glupost.
Post je objavljen 15.05.2006. u 22:57 sati.