Televiziju, u principu, uopće ne volim gledati. Ako pogledam neki film, obično je taj unaprijed odabran iz tjednog TV programa ili iz videoteke. A najveći mi je gušt kada naletim na neki dobar horor (žanr koji inače ne gledam), kao na primjer Krug ili Uljezi. Ali, neku večer, ne znam što mi bi, čekajući na red za kupaonu, vrtim ja po kabelskoj, pa naletim taman na početak nekog hororčića osrednje kvalitete i naravno, ostanem priljepljena za ekran bruseći svoje inače dragocjene živce, do samoga kraja. Grom i pakao! Pa šta mi je to trebalo?!
Kao da ne znam da ću poslije skakati u zrak od straha pri pogledu na vlastitu sjenu. Nakon svakog takvog živcedrapajućeg filma moj dragi mora stajati pred vratima kupaone dok piškim, jer u svakom trenutku očekujem da će iz WC školjke iskočiti nagnjila ruka i uhvatiti me za moju zamamnu pozadinu. A što ću onda? Vrištanje mi sigurno neće pomoći. A dok perem ruke u ogledalu bi se moglo pojaviti lice aveti nekog davno pokopanog tijela ispod naše zgrade. Je, je. Možda je baš ispod naše zgrade davno zaboravljeno groblje indijanaca. Dobro, možda baš ne indijanaca. Pretjerujem. Možda groblje rimskog roblja ili možda turskih vojnika palih u neviđenom pokolju baš na našoj adresi. Brrr....
A ako pustim vodu u kadu njihova krv će preplaviti moju bijelu kupaonicu (jebem ti, tko bi to poslije oprao?). I čuti će se uzdasi i cvilež nesretnih duša zarobljenih u nekom međuprostoru svjetova baš na mjestu moje špajze.
Ako mi se posreći da živa izađem iz kupaone, ipak ću morati provjeriti da li se koji oživljeni leš skriva ispod kreveta i čeka pravi trenutak da me svojom ledenom, davno umrlom rukom uhvati za nogu i pritom fućne pajdašima zombijima da mi malo pokucaju na prozor da doživljaj bude veći.
Tu bi mogla doživjeti slom živaca, vrišteći istrčati iz ukletog stana i zauvijek se zamjeriti susjedima potpaljivanjem temelja proklete zgrade, urlajući pritom: "Iš đavole, iš!"
Prema tome, za mene je puno zdravije da se lijepo držim ljubića i okanim se vragova i njima sličnih spodoba. Da pustim koju suzu, pa da mi jedina briga budu maramice nadohvat ruke. Ako mi ih nije pokupio onaj zombi pod krevetom da začepi sve rupe svog raspadajućeg tijela. Mater mu njegovu!!
Post je objavljen 14.05.2006. u 22:38 sati.