Sve je počelo kad smo predali zahtjev za izradu putovnice za Uspomenića. Spremali smo se na izlet u susjednu Deželu, a nije bilo načina da svoje dvanaestogodišnje čedo prošvercam preko granice bez službenog dokumenta pa smo obavili sve što je trebalo da Uspić dobije svoju putovnicu. Kad je bila gotova, uslijedio je sljedeći dijalog:
- Mama, ja sam sad legalna osoba. Imam službeni dokaz da postojim. To treba proslaviti.
- Hm, imaš pravo, Uspiću. Imaš li kakvu ideju o tome kako ćemo obilježiti taj veliki događaj?
- Imam. Pozvao bih tebe i Žabu (moju prijateljicu) na večeru.
- Oooo, baš lijepo. A gdje? – rekoh, vjerujući da će nas izvesti negdje na pizzu ili roštilj i izdvojiti za taj izlazak dio tvoje ušteđevine.
- Pa ovdje, kod nas – reče Uspić. Ja ću nešto skuhati.
- Može. Baš lijepo – rekoh ja, uvjerena da će u cijelom tom svečarskom zadatku Uspić obaviti organizacijski dio, a da će kuhanje biti moja zadaća.
Kako sam se samo prevarila! Ne samo da je Uspić SVE napravio sam, nego je od tog događaja napravio pravu domaćinsko-kulinarsku predstavu kakvu, koliko god mislila da dobro poznajem svoje dijete, ni u snu nisam očekivala.
Prvo je nazvao Žabu i dogovorio termin večere. Nakon toga dobila sam popis što trebam nabaviti, a kad je došao taj dan, dobila sam zabranu pristupa u kuhinju. Na vratima kuhinje Uspić je selotejpom zalijepio papirić s porukom NE UZNEMIRUJ!, opasao pregaču i pustio me da nagađam što se u kuhinji zbiva. Odlučila sam ne miješati se, razrađujući polako u glavi strategiju kako ćemo Žaba i ja postupiti nađemo li na tanjuru nešto totalno nejestivo i kako ćemo u tom slučaju odglumiti navodno uživanje u hrani da ga ne povrijedimo i ne obeshrabrimo u budućim kulinarskim nastojanjima. Kasnije me je, moram priznati, bilo stid što sam uopće razmišljala na taj način.
Večera je počela Uspićevim pitanjem:
- Jesu li dame za neki aperitiv?
Zabilježio je našu narudžbu u notes, spremio notes u džep pregače i otišao u kuhinju vrativši se s poslužavnikom na kojem su bila dva prošeka s limunom i ledom. Nakon aperitiva pozvao nas je za stol jer je 'predjelo posluženo'. Servirao nam je narezan sir i pršut, sve lijepo aranžirano s maslinama i kruhom. Uz zapaljene svijeće, da ne zaboravim. Dok smo jele predjelo, čule smo da se u kuhinji nešto krčka. Bilo je to glavno jelo, koje je Uspić dovršavao pazeći da bude gotovo baš u vrijeme kad završimo predjelo, kako se ne bi ohladilo. Odnio je zatim suđe od predjela u kuhinju i servirao nam glavno jelo: prženi lungić s češnjakom i senfom i salatom od svježih krastavaca! Meso je bilo, sve po propisu, istučeno batićem za meso i ispečeno s češnjakom baš kako treba – sočno i ukusnije nego kad ga pripremim sama.
- Jeste li za pivo ili vino? Imamo istarski Teran od Lagune, berba 2004. – pitao je Uspić, dok smo nas dvije mljackale i hvalile jelo, ni jedna ni druga ne vjerujući kakvu nam je gozbu Uspić priredio.
Zatim nam je natočio vino u čaše sa stalkom, donio led i nakon jela nas zamolio da se preselimo na kauč, gdje nam je servirao desert: sladoled od vanilije i čokolade koji je ukrasio bademima i čokoladnim preljevom.
Eto. Dogodilo se prije dva-tri tjedna, ali ponosna mama morala je zabilježiti taj osobit događaj. Inače, ne prođe dan da Uspiću ne kažem koliko ga volim, ali tu i tamo još ga i zapitam: 'Kako to da sam baš ja, od svih dječaka na svijetu, dobila najboljega?'
Post je objavljen 09.05.2006. u 22:01 sati.