Mnogo puta ljudi su me pitali zašto vjerujem u Boga, zašto vjerujem da je Isus uskrsnuo, zašto vjerujem da se na Boga uvijek mogu osloniti... Zapravo, ni sama ne znam odgovor. Od malena idem u crkvu i tako sam odgajana. Možda zato. No ako je samo zbog toga onda sam se, sada kada sam već malo veća, mogla odvojiti od crkve, od Boga, od vjere. Više me mama ne budi nedjeljom da krenem na misu. Sada to radim sama. Više me mama ne mora prekrižiti kada dođem u crkvu. Sada to radim sama. Mogla sam jednostavno prestati ići u crkvu nakon krizme, kao što većina mladih nažalost čini. Mogla sam ''staviti Boga u kofer'' za onda kada će mi možda zatrebati pomoć. Ali nisam to napravila. Vjerujem. Još uvijek. I nedam se. Ima mnogo ljudi koji mi govore da nisam baš normalna. Da se vratim na zemlju jer od Boga ne mogu ništa dobiti. No očito me nešto drži uz Njega kada još uvijek vjerujem. Znam da mi Bog može pomoći kada mi je najteže, da me može nositi kada sam tužna, da je samnom kada sam sretna. U biti, On je jedini za koga pouzdano znam da će uvijek biti uz mene. Jer drugo su ljudi. Prevrtljivi i čudni. Većina ih radi ono što njima paše i ono u čemu vide korist. Bog ne. On je tu jer sam Njegovo djete, jer me on stvorio, jer po Njemu živim i jer ću po Njemu živjeti u vječnom život.
Nije li to dosta?! Ja mislim da je. Eto, Lucija*, zato vjerujem!!!
____________________________________________________________
*Lucija je djevojka koja je pokušala odgovoriti me od Boga, od vjere. Hvala ti Lucija! Zbog tebe sam se zapitala zašto su neke stvari kakve jesu. I sada znam da je Bog jedini pravi put. Samo mi je žao što ti još to nisi uvidjela.
VJERUJ
svaki put kad ruka klone
i mač dotakne tlo
pojavi se Netko
i stane uz tebe
nastaviš boj
/Antun Matošević/
Post je objavljen 08.05.2006. u 07:09 sati.