Pratim Isusa u njegovoj muci, gledam ga, razgovaram u duhu s njim, dijelim s njim njegovu muku, svoju muku pridružujem njegovoj muci.
47. Svjetina su ljudi koji ne misle svojom glavom i ne odlučuju svojom voljom, koji poneseni osjećajima poput lavine ruše sve što im se nađe na putu. Takvoj svjetini dobro dođu "izdajice", oni koji su se razočarali u vjeri, Bogu, zvanju, zajednici... Oni oslobađaju razornu snagu svjetine. Oni "opravdavaju" i usmjeruju negativistički stav svjetine prema svemu što je Božje.
Iv 18,5. Koga tražite... Ja sam... padoše na zemlju....." Ovaj kratki dijalog pokazuje da Isus nije zatečen, da ide slobodno u smrt, da se može braniti, ali neće. Sigurnost da vršim Očevu Volju može mi dati nadljudsku snagu. I kad po zemaljskom shvaćanju gubim, onda pobjeđujem. Za takvu sigurnost i snagu trebam moliti.
48. "Juda, poljupcem izdaješ Sina čovječjega!" reče Isus svom učeniku. Kako boli izdajstvo prijatelja! Kako boli himbeno držanje koje finom vanjštinom sakriva nutarnje odbacivanje, prezir, osudu, uništenje! Kako sam često u napasti da sakrijem svoje grobove pune kostiju vanjskim bojanjem, vanjskim prividom, vanjskim lijepim ponašanjem!
49. "Gospodine, da udarimo mačem?" pita jedan od učenika, Petar, da umiri savjest koja je zarobljena negativnim osjećajima, ali nema ni snage, ni volje da čuje savjet i da se po njemu ravna. Često pitam, govorim, izričem neke istine - da umirim svoju savjest, ali nemam volje čuti pravi odgovor, pravu istinu.
Iv 18,10. Petar se hvata mača, ali Isus mu govori: "Zar da ne pijem kalež koji mi pruži Otac?". Petrova naravna reakcija prirodna je i razumljiva. Ona izgleda kao hrabrost, ali bilo bi mnogo hrabrije da se je mogao suočiti sa stvarnošću i poput Isusa prihvatiti je. Moje prirodne reakcije nisu uvijek u skladu s Božjim planovima. U vjerskim stvarima dva područja: Božje i moje, mogu se zamijeniti. Isus mi pokazuje u čemu je prava mudrost života: "piti kalež koji Otac pruža". To je i najveća hrabrost. U tome je i najveća plodnost mog života i mojih žrtava.
51. Isus prekida agresivnost, liječi uho - i time razočarava Petra i učenike. Oni imaju utisak da ih je Isus napustio, da se priklonio neprijateljima, da ih je izdao. Nisu se mogli osloboditi svojih pogleda na Mesiju, svojih planova u vezi s njim, svojih nada koje su definitivno počele tonuti. Odijelivši se tako od Isusa, oni su izgubili svaki oslonac i sigurnost. Bili su izgubljeni... Takvo distanciranje od Boga u životnim teškoćama za mene znači kapitulaciju i izgubljenost.
52. "Izišli ste kao na razbojnika" - reče Isus svećenicima, stražarima, starješinama. Takav njihov stav prema Isusu proizlazi iz najdubljih dubina njihova bića. Kakvi su oni takvim su smatrali i Isusa... Nije li moje postupanje prema drugima, u prvom redu, izričaj moje nutrine, mog bića?
53. "Ovo je vaš čas i vlast tame!" Isus je rekao da je Svjetlo došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla i nisu htjeli izići na svjetlo da ne bili raskrinkani. Jesam li svjestan da moja djela, moje ponašanje bitno utječu na moje približavanje ili udaljavanje od Boga? Da se moja vjera dokazuje djelima?
Isusa uhvatiše i odvedoše, njega koji je došao k nama samo zato da nam donese slobodu, njega koji je rekao: "Bit ćete slobodni, ako vas Sin oslobodi!"(Iv 8,36) uhvatiše u mreže svojih laži i mržnje da ga uklone, da ga ubiju, unište... Koliki porobljeni, obespravljeni, prognani sada mogu naći Isusa u svom jadnom stanju. Zato je Isus i prihvatio takvu sudbinu: da bude najbliži najjadnijima. Nije li Isus prisutan u mojim zarobljenostima, slabostima, nemoćima?
Post je objavljen 07.05.2006. u 00:38 sati.