Pojava prvobitnog čovjeka kao jedine životinje koja je u prirodi određena razumom postavila je pred dotičnog paradoks s kojim se krajem 20. st, jednako bezuspješno "nose" mase civiliziranih hominida. Taj paradoks egzistira u biti karaktera a priori postavljenih krajnosti kao što su geneologija nagona (kao osnovni mehanizam evolucije) i geneologije razuma (koji se u određenoj fazi evolucije realizirao u svojoj konačnoj određenosti) i to upravo kroz njen osnovni mehanizam - beskonačni pokretač tog mehanizma nagona je sistem prilagodbi. Ova činjenica može se spoznati na temelju analogija koje nužno dolaze iz "iskustva".
Iskustvo je prostor u vremenu u kojem čovjek, isključivo služeći se razumom, spoznaje opće univerzalne principe. Metodika iskustva kao učenja, ne doživljaja, pretpostavlja pronalaženje analogija na temelju najmanje dvije činjenice koje se mehanikom uzroka i posljedica sijeku u zajedničkoj točci. Rezultat ove metode je objektivna istina događaju pripadajućeg vremena.
Ona se istim principom, analogijama, uspoređuje s objektivnom istinom drugog trenutka vremena, a konačni rezultat ostvaruje harmoniju sa neodredivim brojem zajedničkih objektivnih istina koje čine opći princip svemira - matematičku formulu koja u sebi sadrži pitanje i odgovor, uzrok i posljedicu. To je ono kad znamo da je nešto onakvo kakvo je.
Prvi je čovjek, iako određen razumom, u potpunosti oslobođen iskustva njegova korištenja. Slično kao novorođenče koje je u majčinoj utrobi bilo oslobođeno iskustva rada, zla i humora primjerice, a onda, u satima porađanja, na šokantan način, postaje uvjetovano neshvatljivom boli koju poslije osjeća cijeli život. Posljedica tog Istočnog grijeha je nagonski, mehanički odgovor na instiktivnu potrebu za održanjem. Ona se manifestira kroz stvaranje sustava vrijednosti koji nisu analogni zakonima prirode i kreiraju paralelni, humani princip kaosa subjektivnih istina. (danas se to zove sudbina ili slučajnost).
Kako je čovjek od prirode ipak zamišljen kao njezin neopozivi dio, a njegova je pojavna dimenzija određena jednim općim kozmičkim principom, zakonom protežnosti uzroka i posljedica objektivnih istina (egzistencija mu je zadana u okvirima materije, tj. vidljivog, a njegova esencija beskonačnom potencijalnom mogućnosti realizacije), prvi je čovjek pokrenuo PROCES HUMANIZACIJE PRIRODE, svojevrsnog bezrazložnog ali u svojoj biti, nagonskog silovanja logike prorode i vremena. Posljedica toga protuprirodnoga čina je povijest čovječanstva kao povijest nagona.
Prvobitni čovjek je ujedno i prvi novinar. Kao dio komunikacije uzroka i posljedica unutar prirode; nagon za održanjem ga određuje kao primatelja i pošiljatelja poruka u onoj mjeri koliko mu to dopušta nivo razvoja; primarni nagon također uvjetuje njegovu društvenu ovisnost koja vremenom izaziva sve veću potrebu za informacijom kao osnovom za shvaćanje svijeta koji ga okružuje. Ta humana životinja međutim, nema nikakve pretpostavke za definiranje objektivnih istina sistema u kojem egzistira. Jedna od prvih logičkih grešaka nagonskog čovjeka je stvaranje umjetnih principa kao što je npr. pojam boga, odnosno "dobra i zla". Povijesno, pojam "boga" (koji je u početku definiran kroz neshvaćanje prirodnih pojava - totemi, animizam, bogovi neba i zemlje) sublimira ukupnu masu kolektivnog neshvaćanja upotrebe razuma u primata, koja je obrnuto proporcionalna masi konačnih realizacija razuma, njegove apsolutne iskorištenosti. Kriterij principa "dobra i zla" trebao bi biti dokučiv sam po sebi, kriterijem istine koja koegzistira s principom prirode (dobro je nužno istinito), a ne regulama koje određuje čovjek. Nije određen po normiranom sistemu analogija; ljubav - dobro, mržnja - zlo. Na ovom strašnom principu a priori shvaćenih krajnosti, zasniva se cijela ljudska povijest. Prve civilizacije temelje se na vjerovanju u bogove rata i božice ljubavi. Isto tako i prvi ratovi.
Ovaj princip (ljubavi i mržnje) nametnuo se u povijesti svijeta kao paradigma kolektivne nesvijesti čovječanstva, a pretpostavlja kritici nesklone, i samo po sebi "dobre", temeljne zajedničke vrijednosti većine unutar neke zajednice.
U samom početku stvaranja pojmova, postali smo robovi.
Kroz povijest su to bile religija, nacija, klasa, plemenska pripadnost, (Rođeni) itd. Ove plastične vrijednosti kao nosioci kriterija svjetonazora većine pretpostavljaju društvo, kolektivitet, masu, a filozofija mase je uvijek aklamacija nesvjesnog animalnog instikta, u kojoj se gubi svaka potreba kontrole kritičke svijesti. Ta potreba rađa istinsku mržnju. Ona negira prirodnu ideju slobode kao apsolutne samoće (jednine, jedinstva sa svim bićima), a pretpostavlja autoritet većine kao osnovni princip društvenog zakona primata s početka priče. Dakle i svijeta kakvog ga znamo. Kako je suvremena povijest samo jedan trenutak evolucije čovjeka, a nagoni njenih revolucija temeljni zakon samoočuvanja ljudske "prirode", tako je i današnje poimanje novinarstva jedna nagonska reakcija shvaćanja trenutka društva, umjesto barem pokušaja traženja principa istine koja može egzistirati u vremenu.
Temeljno i jedino bitno načelo novinarske profesije jest istina koja je objektivna u smislu da je prirodnim zakonom uzroka i posljedica utemeljena u svemiru vječnih ideja.
Novinarstvo je objavljivanje metodologije demistifikacije povijesti, sadašnjosti i budućnosti ljudske "gluposti". Osnovni princip novinarstva je objektivna istina.
Post je objavljen 30.04.2006. u 00:26 sati.