Danas u mom Zagrebu gradu kiši. Uporno i sneno.
Volim, jako volim ovu kišu, baš ovu, današnju, baš onu što je pala jutros oko deset sati i dvadeset i četiri minute.
I jao, što volim svoj veliki tamnocrveni kišobran!
Hodao je malo ispred mene. Bezki Šobrana. Tako sam ga nazvala. Kiša je padala sve jače. Hodao je sve brže. Kiša jače, on brže, ja brže za njim.
Nisam sigurna zašto sam to učinila. Dotrčala sam do njega i bez riječi ga povukla pod svoj hvala-Ti-Bože-na-njemu-veliki-tamnocrveni-kišobran. Koračali smo tako zajedno, nismo hodali, nismo išli. Koračali smo, onako kako se korača samo u posebnim prilikama.
Došli smo do pothodnika. Znate, u pothodnicima inače ne običava padati kiša, pa tako nije ni jutros. Ali ipak, nisam zatvorila kišobran, niti se on odmaknuo od mene. Koračali smo, jedan pored drugog, sasvim blizu, ispod naše tamnocrvene gljive. Svativši čudnoću situacije, počeli smo se smijati, glasno, onako kako se smije samo u posebnim prilikama.
Ali ni tada nisam zatvorila kišobran, niti se on odmaknuo od mene. Sve do izlaza iz pothodnika.
Baš mi je došla četrnaestica. Potrčala sam. Doviknuo je „Ej, kako se zoveš?“. „Kristina!“ Nisam uspjela čuti njegovo njegovo ime. Za mene će uvijek ostati Bezki Šobrana.
Zašto ljudi uvijek tako žure?
KrisTINa
Post je objavljen 29.04.2006. u 12:10 sati.