Dugo me nema. Nisam mislila da ću ovo pisati, barem ne tako skoro, ali čini se kako je ovaj blog na svom kraju. Ne tvrdim to, samo mi se čini. Valjda je ispunio svoju funkciju. Kada mi je bilo teško, bilo mi je lakše, jer je on bio tu.
Večeras sam ga se ponovno sjetila zbog jednog filma, bezbroj žaba i energije. Krajnje ekstatične.
Film je V for Vendetta, ili O za Osvetu, kako je kod nas patetično preveden. «Power to the people» tip filma, kakve najviše volim. O hrabrosti. Revoluciji. Strahu. Ljubavi. Oslobođenju. Prekrasan.
Nakon filma sam, naravno, bila pre uzdrmana da bi otišla ravno kući, pa sam, naravno, otišla preko Drave. Zrak miriši na proljeće, na slobodu, na ljubav, na pupoljke, savršeno. Bila je poplava i još je dosta toga pod vodom, pa se čuje više žaba nego sam ikada u životu čula odjednom. A čula sam ih puno, to mi je jedan od najdražih zvukova, jer za mene znači upravo to – toplu noć, negdje uz vodu. Cikade su njihov ekvivalent na moru. Od njih treperi zrak.
I osvijetljeni grad koji se zrcali u vodi. Ja koja stojim na klupi s raširenim rukama i pogledom negdje u smjeru Velikog medvjeda. Trenutak za vječnost. Osjećaj kojem riječi nisu dorasle.
Na mom licu grč... boli?... sreće? ....ekstaze? Ili svega toga odjednom, vjerojatno sve to i dolazi iz istog mjesta – duše. Suze koje mi ulaze u uši i savršen osjećaj jedinstva s energijom, srećom, kreketanjem žaba, mirisom, slobodom. Val orgazmičke ljubavi – pisalo bi u Celestinskom proročanstvu. Osjećam kao da znam više. To je razlog zašto sam tu. To je razlog zašto smo svi tu. Da vidimo ljepotu, njušimo ju, slušamo, osjećamo. Da budemo sretni. Kad čujete žabe, sjetite se..
Post je objavljen 25.04.2006. u 12:14 sati.