20 i kusur.
10 kila viška.
No boyfriend.
I bez dume šta sa životom.
Ok,godine nisu toliko važne. Oduvijek sam kaskala za svim psiho-socio i inim procesima… možda zato što sam prije reda htjela mijenjati tapete i rodila se 2 mjeseca ranije… pa sada u svemu kasnim… i na sve!
Ali ipak-osjećam kao da stalno stojim na istom mjestu,a sve lijepo prolazi pored… imam feeling da propuštam i da sam propustila dosta toga.
Propustila zbog čega? Svog izgleda? Svog čudnog Ja? Svog psiho stanja? Svoje gluposti?
Kile. Oduvijek sam se borila s njima. Samo sam jednom u životu bila baš mršava. I to na exkurziji s vrtičem.Ono kaj se ide na more kad si zadnja godina vrtića. Bili smo u Supetru i ja sam se razboljela. Dobila neku gadnu upalu uha. Sjećam se da sam išla kod doktora i da mi je davao šprice u guzu (još i danas ne kužim zašto baš u pozadinu,al dobro..)!
Kak sam bila bolesna, a tete morale čuvat ostala derišta (il se kaže deriščad?), mene su smjestili kod jedne crnkinje da me čuva. Iako nemam ni jednu sliku s njom i iako se slabo sjećam, znam da je bila crnkinja. Samo nije bila baš JAKO crna, ali nije bila bjelkinja, niti jako osunčana.. never mind. By the way – mrzila sam vrtić. Nitko se nije htio igrati sa mnom!Ili se ja nisam znala igrati s drugima..jedinica sam. A možda sam se samo osjećala nezapaženom jer se svijet više nije vrtio samo oko mene. Igrala sam se samo s jednom curicom, nisam joj zapamtila ime, ali nje nije bilo uvijek i sjećam se da je bila dosta zlobna prema meni. I ona je bila pomalo čudna. Čini mi se kao da mi je cijelo to razdoblje vrtića samo neki veliki (ružan) san…
U vrtiću sam imala problema i s nuždom.hehe nisam htjela ići tamo kakati! Ha ha pa bi me uvijek bolio stomak kad bi došla doma. I svaki jebeni dan su kuhali MAHUNE za ručak… fuuj.ni dan danas ih ne jedem. Meni bi dali ''paštetom kruha'', AKO bi mi dali… često bi došla doma gladna. Mama je pizdila na to.
Ali dogodile su se i neke lijepe stvari u vrtiću: 1. gledali smo svako jutro onaj francuski crtić o leukocitima u krvi, ne znam kak se zove;onaj što pričaju kako sve u našem tijelu funkcionira, pa dođu bakterije,pa se s njima bore…e to!
2. iako me je užasno smetalo – bila sam nekome simpatija. Sjećam se da smo išli na ''izlet'' u drugi vrtić i na pola puta išli pogledati neku izložbu od nekog umjetnika čiji je klinac išao sa mnom u vrtić. Cijelim putem do tamo je iskazivao svoju ljubav prema meni. Svi su mi se smijali! Koje sramote! A ja nisam znala dal se ja njemu to stvarno sviđam ili me samo zeza. Pa sam bila malo ''gruba''. Samoj sebi nisam htjela priznati da mi je unatoč njegovoj vječitoj balavosti bio simpatičan :)
3. u vrtiću sam prvi puta otkrila svoju ljubav za plesno izražavanje. Za godišnju priredbu smo priredili kaubojski ples u parovima. Tijekom nastupa sam osjetila ono nešto.
I, da se vratim na ''crnkinju'' – sjećam se da sam većinom ležala na terasi na madracu crtajući i pričajući s njom kad je bila tu. Ne znam da li sam tada smršavila zbog bolesti, ali se sjećam da sam psihički bila opuštena,staložena, u miru sama sa sobom, pa sve kontam da je zbog tog.
Shvatila sam da moje duševno stanje izražavam svojim izgledom. Ne samo debljinom, nego i odjećom – uvijek trapavo kako moja mama kaže,bez šminke.
Nakon skoro 3 mjeseca mukotrpne dijete, sve se vratilo na staro, vratili se kg. U p.
Sad kontam izbacit slatko (ono najbolnije!), izbacit jednostavne ugljikohidrate, ne jesti poslije 7 navečer, jesti manje i paziti šta stavljam u kljun, te počet vježbat. Baš me zanima koliko će me volja držat…
Kako je lijepo vani…sunčano i sve se zeleni.
A onda se sjetim da mi je bed obuć majice bez rukava a kamoli nešto kraće. Mrzim ljeto samo zato što se ne mogu kamuflirat odjećom.
A onda izlasci, pa kratke suknjice, vruće hlačice i majice… how to compete with that?
Teško je živjeti u malom gradu.
No boyfriend. Nitko mi se ni ne sviđa.
Ako mi se i svidi – onda je: il peder – oprostite, homosexualac, il zauzet (često), il umišljen i nedodirljiv (još češće), il neki nedotupavni jebač ili me jednostavno ni ne primijeti (najčešće).
Teško mi je se zaljubiti. Ne želim se zaljubiti. Više.
Prošla sam veliku zaljubljenost u srednjoj i ne da mi se više za ikim patit.Nekad mi se čini da još uvijek ''patim'' za Njim. Vjerojatno nije vrijedan toga.
Al – sve se događa s razlogom, zar ne?
Ostala sam danas doma kao da napišem the fucking seminar (nešto što mrzim radit) iako sam jutros imala dosta važan kolokvij iz književnosti… ma tko ga šljivi…
Ionako mi do ovog faxa nije stalo. Mrzim taj grad, tu zgradu, te ljude, profesore, te predmete iliti kolegije…
Pozadina: Coldplay – song: A rush of blood to the head
Umiruje…
Ispunjava…
Neopisivo!
Imam 3 solucije: 1. nastaviti ovaj fax. Završit ga za još dvije godine (u najboljem slučaju), odbit ići na magisterij (ne bi me ni primili s ovakvim ocjenama) i jebat se živa što sam potrošila 4 godine na nešto što nikad nisam htjela radit. I šta onda?
2. upisat ono što me zanima (samo ne znam kako..). imat 100 i jednu svađu zbog toga doma. Živjet u domu i jedva sklapat kraj s krajem (što ne bi bilo ništa novo).
Ako se i odlučim za to – šta ako nakon nekoliko godina shvatim da ni to nije za mene?šta ako mi to uopće ne ide? Šta ako živim u iluziji?
3. skupit svoje tri stvari i put pod noge. Sranje još veće doma, al ja bi bila FREE i radila bi i studirala šta ja želim i tamo gdje ja želim. I bila bi daleko od sveg ovog sranja ovdje. A što je najvažnije – plesala bi. Nesmetano.
Sve tak lijepo zvuči, a onda se sjetim nečeg što je rekao jednom jedan mudar čovjek iliti filozof: ne vrijedi bježati kad ćeš svoja sranja ionako ponijeti sa sobom. On je to nekako bolje rekao, zapakirao, ne mogu se sjetit točnih riječi i redosljeda, al nadam se da ste shvatili šta je s time tija reć.
Felicita, izaberi jednu od tih 3 solucija, SIGURNO ĆEŠ POGRIJEŠITI!!! Ha ha ha ha ha ha
DON'T YOU SHIVER!!!
Post je objavljen 24.04.2006. u 14:33 sati.