Ja sam ljubazna riječ izgovorena i
Ponavljana
Glasom Prirode;
Ja sam zvijezda što pade s
Modrog svoda na zelenu prostirku.
Ja sam dijete Zemlje
S kojom je Zima zanijela;
Koju je proljeće na svijet donijelo; ja
Uzgojena sam u krilu Ljeta i
Spavam u postelji Jeseni.
Zorom zajedno s lahorom
Navješćujem dolazak svjetlosti,
Uvečer pridružujem se pticama
Da se oprostim se od nje.
Ravnice su ukrašene
Mojim prelijepim bojama, a zrak
Prožete mojim miomirisom.
Kad utonem u san, budno oko
Noći stražari nada mnom, a kada se
Probudim, promatram sunce, koje
Jedino je oko dana.
Ispijam rosu kao vino, prisluškujem
Glasove ptica, i plešem
U ritmu lelujanja travki.
Ja sam dar ljubavnici; ja svadbeni sam vijenac;
Ja sam podsjetnik na trenutak sreće;
Ja posljedni sam dar mrtvima;
Ja sam djelić veselja i djelić žalosti.
Moj je pogled uvijek uperen visoko da bih
Gledao
Samo u svijetlost,
Nikada ne pogledam dolje da promotrim
Svoju sijenu.
I to mudrost je koju čovjek mora steći.
Literatura: Živa Zemlja
K. Gubran, Glas pjesnika
objavio:Marjan Bralic 2.a
Post je objavljen 07.04.2006. u 21:14 sati.