..nevjerojatno je kako mi je zadnji post ispao depresivan, i to zato jer sam bio prilično umoran kad sam ga pisao,,al evo za one koji spadaju u uži krug mojih poznanika i prijatelja kažem da sam totalno u redu i prilično sretan…nekad je taj umor ipak slatki umor, a čovjeku treba odmora i od takvog umora…
,,ovaj post zapravo pišem s nakanom da izrazim neka svoja opažanja koja su me zaintrigirala u zadnje vrijeme…nevjerojatno je to koliko ljudi mogu u sebe upiti loših stvari i onda to držati u sebi…mislim na one tipove osoba koji jednostavno nakon nečeg lošeg «misle» da nemaju potrebu to priznat ili podijelit s nekim pa da duši bude lakše..
….s većinom ljudi s kojima razgovaramo na klinici primijetimo nekakvu tjeskobu u priznavanju i iskazivanju istine..,,npr, teško je nekom priznat da mu je teško i da mu je ponos povrijeđen jer mora u piđami sjedit i čekat rezultate nekakve.., ili je pak nekome teško priznat kako je sam, zbog svog nemara o cigaretama ili drugim drogama, kriv za svoje stanje..
..nekima je jednostavno teško priznat sami sebi situaciju u kojoj se nalaze jer je ona jako bolna i misle da će lakše živjet ako se «brane» glumeći da je sve u redu..
…takve se situacije, naime, događaju svuda oko nas…one nas okružuju…
,,ljudi doživljavaju svakakve poraze, svakakve svršetke nekih putovanja koji nisu onakvi kakvi su bili zamišljeni..
,,,,
..teški se trenuci nekada jednostavno moraju prihvatit i priznat..najgore je kad si svjestan istine, a kad ju sam sebi ne želiš priznat i tada čovjek polako pada u depresiju, što je prvi korak ka stvarnom zlu..kad u sebe upijaš svu tu tamnu boju života, onda i sam postaneš mračan i sav sjaj nestane samo zbog neke pizdarije koja se zapravo dešava u vlastitoj psihi..
..mislim da je svako nepriznavanje, nijekanje, neprihvaćanje istine i bezuspješno traženje ispušnih ventila zapravo veliki korak bliže frustraciji.., frustracija je gadan osjećaj, zbog toga ljudi rade gluposti, zbog toga postanu fizički ili psihički agresivni, a u duši tužni,,,,,..fascinantno je to koliko malo treba čovjeku da postane bez sjaja..i žalosno je što je nekad jedna situacija dovoljna da te baci u crnu zonu pitanja o vlastitom «ja» i sumnjanju u svoje samopouzdanje..
,,život je zapravo šaren, ali naravno nigdje bez crne boje…zato je gutanje problema koje sam sebi teško priznaješ najbolje riješiti neuništivim i besplatnim lijekom.., a to je priznati, prihvatiti i nastaviti dalje…
Post je objavljen 06.04.2006. u 23:42 sati.