u mojim plućima
živi mala mateja. smije se uvijek kada udahnem,
hitro skrije oči svaki puta kada izdahnem:
cijeli jedan svijet
prognan od pjege do pjege na njenom licu
umotanome u pregrijani staniol i mrak,
polaganu sanaciju,
danje svijetlo pritisnuto svom težinom njenog tijela
o smrznutu zemlju
zove se moj prvi snježni poučak.
kako su samo šaptali zvodljive rime
ti sendviči na usamljenim postajama
u prozirnim plastičnim škrinjama
čija su lica ispljuvale muhe sa staklenim srcima yakuze!
mateja je brojala dane od badema.
jesti tvoje meso, tada na otvorenom krevetu
značilo je oživjeti jednu prastaru supstituciju.
priznajem
mene su stvarno sjebali,
gledam za sobom kao za odjavnom špicom i titlom
koji nestaje negdje u istinskoj, užasnoj udaljenosti
a mateja, moja jedina uspomena ostavljena psima
pali u mojim plućima žigicu za žigicom svu ovu noć
gleda beskrajne staze i ugažen snijeg i kaže:
u pizdu mater
čas je.
vrijeme je.
Post je objavljen 05.04.2006. u 10:51 sati.