One male stvari. Tako male da ih ne primjećujemo.
Shvativši pored koliko vrijednih sitnica svakodnevno slijepo prolazimo, Ivana i ja smo odlučile to promijeniti. Treniramo.
Trener nam je ponekad moj mali bratić Lovro koji nas sa svojih godinu i pol iskustva ima toliko toga naučiti o oduševljenju životom. „Au, au!! Auutooo!!“ – ponekad se i guši od uzbuđenja, doslovno, ne može disati. I sve to zbog jedne izgubljene kvačice ili otpalog ptičjeg pera na podu.
Ili Jerry Seinfeld. Jeste li ikada primjetili da udaljenost možete mjeriti vremenom („Koliko je daleko to mjesto?“ – „Oko dvadeset minuta“), ali ne može se obrnuto („Kad ćeš doći po mene?“ – „Za tri kilometra“)? Vjerojatno niste. E vidite, on je!
Ili neka lijepa muzika s tisuću tihih i bajkovitih zvukova koji te naprosto tjeraju da izoštriš svoje osjetilo sluha do krajnjih granica.
Ti dobronamjerni treneri su svakodnevno oko nas, na svakom koraku. Ali mi ne želimo njihovu pomoć. Jer smo snažni. Jer smo buntovnici. Jer smo odrasli. Jer smo dosadni.
Post je objavljen 04.04.2006. u 21:52 sati.