Mi smo jedna jako čudna obitelj. Jako volimo satove. Ne zbog estetske vrijednosti, nego samo zato što volimo imati dokaz za prolaznost života na oku. Prosječno u svakoj sobi imamo po tri sata. Što je za jedan trosoban stan i previše. Imamo digitalne satove, drvene satove, svjetleće, bliješteće, svirajuće, zvrndajuće, potpuno nečujne, s arapskim i s rimskim brojevima. Još nam samo još fali šetajući sat koji bi nas pratio iz sobe u sobu i onda bi imali cijelu kolekciju... Naravno da svaki od nas nosi svoj ručni sat sa sobom kako bi uvijek mogli škicnuti na njega. Na mobitelima imamo uključenu opciju prikazivanja sata u najvećem formatu.
Usprkos svim tim kazaljkama i brojkama, ja uvijek uspijem kasniti. Nije to klasično kašnjenje zbog predugog šminkanja. Ne mogu čak ni tramvaje i promet okrivljavati. Ja kasnim zbog jet laga.
Oni koji su otkrivali udaljene horizonte znaju o čemu pričam. Za one koji ne znaju što je jet lag, medicina.hr nam je ponudila zgodnu definiciju: Jet lag je engleski naziv za poremećaj uzrokovan brzom promjenom vremenskih zona tijekom letenja avionom.
Putovanje avionom kroz vremenske zone cesto se povezuje s prekomjernom dnevnom pospanošću, poteškoćama usnivanja i čestim buđenjima, pogotovo u drugom dijelu noći.
Ja, naime, ne letim tako često avionom, ali, koliko ja vremenskih zona promijenim u mome stanu, (ne do bog da nešto zaboravim pa se moram vraćati u sobu), pa to je čudo jedno. Kod nas vam je, svaki sat u svojoj vremenskoj zoni. Izgubim deset minuta samo što predem iz sobe u sobu! Na ručnom satu čak mi i datum ide krivo. Valjda ga muci prestupnogodišnja bolest. Taj sam sat dobila čak iz Malezije, ko zna koja je tamo godina!?
Postupak usklađivanja satova je dugotrajan i mukotrpan proces. Jednom kad se ipak dogodi, garantirano, u roku od sat vremena nestaje struje i naši digitalni brojači momenata upadaju, svak u svoj, tajnovit dio kozmosa. I tako u krug. Jedan namjesti digitalne satove, koji imaju određeno odstupanje jedan od drugog i od satova na baterije, a onda drugi član obitelji odluci svaki teci sat na baterije narihtati tako da se ublaži razlika između najbržeg i najsporijeg.
I tako ja jadna, sva u pripremama za izlazak, nikako da dokučim koliko je sati s vanjske strane ulaznih vrata. Izlećem katkad i prerano na stubište ali tamo me uvijek shrva, već spomenuti jet lag i ja padam od umora na polukatu između drugog i prvog te tonem u dubok san na gelenderu.
Naravno kad kažem ljudima zbog čega stvarno kasnim, vjeruju mi samo najbliži prijatelji...
Post je objavljen 02.04.2006. u 17:17 sati.