mjesto radnje: dom sportova
vrijeme radnje: 22.03.2006., 21.00 h
glavni likovi: dave gahan, martin gore, andy fletcher, kristina i ja
kratki sažetak: ahh, uuzbudenje! Na taj koncert spremala sam se još od 12. mjeseca kad sam kupila karte. Na sam dan koncerta, Kristina je igrom slučaja došla do karte viška zahvaljujući, naravno, meni!!
Pri ulasku u dvoranu bilo nam je jasno da ćemo se ovog koncerta zauvijek sjećati!! Predgrupa The Bravery uspjela je zagrijati publiku za ono što je slijedilo. Dok su stričeki tehničari micali crne presvlake sa techno gadgeta, kiki i ja nismo mogle doći k sebi od divljenja. Gledali smo u to kao austrolopitecusi u vatru, bilo je to za nas otkriće. I tada su na red stigli oni!!!!! Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Koncert je započeo pjesmom s novog albuma, Pain that I'm used to. Publika je dala sve od sebe da ih zadive, nebi li nam se kojim slučajem vratili u skorijoj budućnosti. Na red su došle i starije, prekrasne pijesme tipa: Shake the desiase, In my eyes, Home, Just can't get enough, Personal Jesus, Enjoy the silence..
Kristina me upozorila da pokušam malo smanjit doživljaj što se tiče Davea. Zato sam samo odlučila reći da je prekrasan i neodoljiv kao što uvijek i je. Jedina zamjerka nam je bila što su ogradili dio dvorane za vip goste, a taj dio dvorane je bio poprilično prazan, ali nikako nisi mogao ući... Ali nam je usprkos tome bilo super!! Jedino što mogu reći jest: Hvala Depeche Mode-u što postoji i što su uspijeli uljepšat taj dan, cijelu godinu i sve druge...
Hvala!
Ivana, divno si to opisala. Što još reći....
Danas za ručkom mi je pala jedna izvrsna zamisao na pamet.
Jela sam lazanje i ustanovila da je to odlično jelo! Istovremeno sam slušala odlične Depeche Mode.
Zaključila sam da kada bi Depeche Modeovci jeli više lazanja, postali bi nezaustavljiva snaga odličnoće.
Ne znam ima li to vama smrtnicima uopće smisla, ali meni ima…
Post je objavljen 29.03.2006. u 14:57 sati.