Moj dan započme spremanjem djece u vrtić,njihovim plačem,grintanjem,prohtjevima,muževim odsutnim pogledom i pozdravom.Dok svekrva spava u susjednoj sobi kuvam sebi kavu i uživam u rijetkim trenucima samoće.Uključujem se na internert u potrazi za poslom,ali ništa.Kome treba žena u tridesetima,sa srednjom školom i zavidnim znanjem mjenjanja pelena u zadnje 4 godine?Pišem ovaj svoj prvi post i imam tremu kao da tisuće očiju zuri u mene...Neznam možda bude i zadnji.Znatiželja je prevagnula i htjela sam vidjeti kako to izgleda.Evo za kraj jedne pjesme koju je napisala moja mama koja već 15 godina nije kraj mene,ali i nakon toliko vremena svaki dan pomislim na nju i ono što nam život nije dao da proživimo.Lažu oni koji kažu da vrijeme liječi sve rane,mene moja peče kao i prvi dan,samo se čovjek nauči živjeti s tim.
DALI ĆE MI NEKI
MODRI I DALEKI
RAZBJEŠNJELI VALI
UTOČIŠTE PRUŽIT
DA BEZ KOSE LEGNEM
U VAL SE ULJULJAM
NOGAMA BOSIM PJENOM DA SE IGRAM
DALI ĆE MI NEBO
DATI KOMAD MALI
DA POKRIVAČ PRAVIM
I DA SANJAM DUGO?
Post je objavljen 23.03.2006. u 09:42 sati.