teško je ovo vrijeme za ljude kao što smo mi... Neka sjeta me vuče da se vratim, a srce tjera dalje da ne pukne... Kome se ja pravdam da prestanem misliti o tebi, jer nisi toga vrijedna, jer želim biti sretan bez tebe... pa zašto te još sanjam kad povrijedila si ono nepovrijedivo u meni i izabrala put tebi možda lakši da gaziš po njemu kao po staklu.... Srcu mojemu jednostavnije bi bilo oplakivati sebe i sve što mi se događa, živjeti u mraku i izgubiti oči, a ne vidjeti ništa što je lijepo oko mene... sreo sam je jučer, možda moju buduću ljubav, tako je lijepa, a niti ne zna da sam tu, samo kada sam na dnu ona se pojavi, nasmiješi i ode, jednostavno kao da me podsjeća da ima i drugih, da nije bivša jedina, i tako od sada živim, ne opterećen i jednostavno sretan jer polagano prolazi ono nešto što me vezalo za bivšu i ne puštalo nikamo... ja dišem... kako pjeva Oliver i ponovno sam sretan, sretniji nego prije... živim... radim... smijem se...