briga me ako ovo nitko ne čita...fakat mi nije stalo,al ipak cu napisat...nastavak na jučerašnju pricu o ogledalu.
jednom cu doci i sve ti po posljednji put iskreno reci.pružiti ti ono malo preostalog ogledala dostojanstva.,očekujući da dok će mi ogledalo kliziti niz ruke,da ćeš tad doskočit i uhvatit ga.uhvatit ogledalo.uhvatit mene.moguće je da se nasmiješiš.osmijeh.budi drugi.tad slijedi ono što želim.želim da pružiš ruke,zagrliš me tako čvrsto, da shvatim sve neizrečene riječi,zaboravim svaki drhtaj,svaki trn u ruci.da mi pružiš nešto svoje.ono isto što sam izgubila zbog tebe.očekujem ogledalo a što dobivam...tvoj osmijeh i harabar korak nakon kojeg dostojanstvo ispalo iz ruke postaje prah.tisuće zrnaca kristala prekrilo je dno.slijedeći korak.odlaziš.ja ostajem ležati u pustinji komadića stakla.pustinji bez oaze.jer moja je oaza upravo otišla....love,robin
Post je objavljen 15.03.2006. u 08:07 sati.