Jednoga zlatnog jesenskog dana nadletio sam prekrasan školski vrt, prepun raznolikog cvijeća.
Među njima su se najviše isticale prelijepe, ljubičaste petunije kojim je zaštitu od vjetra pružao ponosni zeleni bor.
Na drugoj su strani vrta neveni pjevali tužnu pjesmu s ostalim cvijećem.
Lišće nošeno laganim povjetarcem, prkosilo je snježno bijelim krizantemama, koje su nepomično stajale ispod svoje skromne najlonske kućice.
Uočio sam da vjetar puše sve jače i cvijeće je počelo plakati.
Znao sam da mora čekati proljeće da bi započelo svoju veselu igru.
Baš kao i ja!
Napisali 2004. godine
Ivan Marić, 1d i Domagoj Botica, 1d
Danas učenici 2d razreda
Post je objavljen 07.03.2006. u 23:21 sati.