Jutros sam se probudila baš onako kako treba. Po svom guštu. Kao prvo, 'odradila' sam posve prirodan, nenasilan prijelaz iz stanja sna u stanje budnosti. To mi je strahovito važno. Ništa nije zvonilo jer je subota pa sam dovoljno dugo mogla plivkati u onom stanju 'između' u kojem se polako ispraćaju snovi i dočekuje stvarnost. Strahovito volim to stanje. Okrajcima svijesti još uvijek sanjam, a tijelom se budim pa se ta dva stanja mirno isprepliću dok jedno od njih ne prevlada. Najljepše mi je kad prevlada san pa nakratko opet potonem u neodredivo. Volim to jer se onda 'izranjanje' u stvarnost opetuje pa mi se čini kao da dan ima nekoliko novih početaka.
Ne znam ni sama koliko sam puta jutros putovala između ta dva odredišta. Dan je počinjao lijeno, bez prisile, i bila je to za mene prava svečanost. Nisam se morala ni pomaknuti dok nisam bila sigurna da sam se doista isplivala na površinu jutra. A kad napokon jesam, bilo je divno znati da nikamo ne moram ići, da nema žurbe koja me već od ranog jutra tjera da sprtljam početak dana i da ga naguram u jedan minijaturni komadić vremena koji mu ne pristaje. U mom svijetu to je tako rijedak i tako dragocjen osjećaj.
Sinoć sam prije spavanja do sitnih sati čitala knjigu pa mi se taj literarni svijet pomiješao s onim u kojem sam se probudila. Inače, za radnih dana, moram takve svjetove odgurati negdje u stranu da mi ne naruše konture stvarnosti, inače bih se izgubila u tom prelijevanju. Jutros sam mirno mogla pustiti likove meksičke spisateljice Laure Esquivel da 'njuškaju' po mome jutru i da prokrijumčare malo svoje atmosfere kroz membranu moga stvarnog svijeta. Bili su mi kao gosti koji ništa ne očekuju i zbog kojih ne moram u kuhinju pristaviti vodu za kavu ili čaj. Nenametljivi gosti koji dolaze samo da me još malo zadrže u stanju ugodnog lebdenja iznad stvarnosti. Nije mi se odvajalo od njih pa sam uzela knjigu i nastavila čitati gdje sam sinoć stala. Tako sam još malo odgodila jutro.
Negdje oko 9, kad sam ispratila svoje literarne goste, stavila sam vodu za kavu i otišla pod tuš. Na malom tranzistoru u kupaonici svirala je, nisam mogla vjerovati, pjesma «Ipak, poželim neko pismo». I to u divnoj izvedbi mlade Lee Dekleve u čiji sam se glas zaljubila na prvo slušanje. Voda je bila ugodno vruća i mogla sam do mile volje uživati puštajući da se zrcalo u kupaonici zamagli jer me ništa nije tjeralo da požurim ni da pretvaram slike jutra u skučene minijature s ograničenim rokom trajanja.
Prva kava, cigareta, tišina u kvartu, komadić neba koji vidim iz naslonjača – sve je jutros nekako bilo po mome guštu. Dan više nikako nije mogao poći po zlu, a i da je pošao, svečanost jutra ništa više nije moglo promijeniti.
Nisam žalila za svim onim jutrima u kojima ne postoji mogućnost izbora. Nisam mislila na 'obična' buđenja u kojima me neko zvono nasilno preseli iz nedovršenih snova u zapovjednu zbilju, jutra u kojima moram na brzinu sastaviti komadiće sebe i krenuti u dan bez pripreme. Nisam nagađala koliko mi misli, stanja i svjetova ukradu svakodnevna užurbana buđenja u kojima postajem svjesna sebe tek negdje na stubištu, dok žurim na posao. Nisam analizirala koliko je apsurdno da čak i moj auto, za razliku od mene, svakoga dana dobije priliku da se ugrije prije nego izađe na cestu. Nisam, doista. Umjesto toga upijala sam naizgled beznačajne trenutke ovog subotnjeg jutra, trenutke koji su za mene po svemu bili posebni. Spremila sam ih u jednu od onih najdostupnijih ladica svijesti za slučaj da mi zatrebaju u nekom manje idiličnom jutru. Mislim da bi mi mogli dobro doći – već u ponedjeljak ujutro.
Post je objavljen 04.02.2006. u 16:16 sati.