Marketing
U knjizi Dubravke Ugrešić "Muzej bezuvjetne predaje", na stranici 41, naišao sam na sljedeća dva odlomka:
"Za jednog boravka u inozemstvu kupila sam jeftinu automatsku kameru i ispucala nekoliko filmova. Nakon nekog vremena pregledala sam fotografije i ustanovila da s tog puta pamtim samo prizore koje sam snimila. Pokušala sam se prisjetiti nečeg drugog, ali sjećanje je uporno ostajalo fiksirano na sadržaje s fotografija.
Pitala sam se što bih i koliko zapamtila da nisam fotografirala."
Dubravka Ugrešić je oštro uočila i precizno opisala jedan od osnovnih odnosa sjećanja i fotografija. Zaista, ono što imamo zabilježeno na fotografiji ostaje i u sjećanju. Doduše, postoje i toliko jake uspomene da ostaju iako nisu ni koji način zabilježene osim u samom sjećanju, ali to ne umanjuje ni brojnost ni značaj onih drugih kojima je fotografija postala jedini oslonac, niti odgovara na pitanje koje književnica postavlja. Odgovor je vjerojatno u ekonomiziranju samog sjećanja koje, obavijajući se oko fizički postojeće fotografije, umanjuje potrebu za trošenjem svojih memorijskih resursa, te briše kao nepotrebne prizore i scene doživljene zbilje koje fotografija nije zahvatila. Na tom primjeru svjedoci smo kako tehnologija utječe na našu psihologiju.
Dubravka Ugrešić je kupila "jeftinu automatsku kameru i ispucala nekoliko filmova". Poznato mi je o čemu govori jer sam tri decenije uvijek imao fotografski aparat u džepu i bilježio sve što sam iz bilo kojeg razloga smatrao vrijednim zabilježiti. Prosječno sam mjesečno trošio po jedan film, trideset i šest fotografija, a na posebne prigode poput vjenčanja, dobrih tuluma ili izleta, još dodatni film ili dva. I nakon nekoliko godina, od mnogih zbivanja ili osoba koje sam tako zabilježio kao vizualno sjećanje ostalo je samo ono što je sačuvano na fotografijama.
Ali tehnologija se mijenja. Prije nekoliko godina prebacio sam se na digitalni fotoaparat, fotoaparat bez filma. Od tada svaki dan snimim barem dvije-tri fotografije, najčešće desetak do dvadesetak, a ima dana i kada ih snimim pedesetak do stotinu. Dakle, oslobođen ograničenja filma i bez primisli koliko će dodatnih napora i vremena zahtijevati naknadno razvijanje svake fotografije, spontano sam počeo u tri-četiri dana slikati toliko koliko sam ranije za cijeli mjesec, a za mjesec dana najmanje deset puta više nego ranije s klasičnim filmom. Nakon nekog vremena ustalila se i procedura čuvanja i sortiranja uslikanog. Svake večeri otvorim u kompjutoru novi direktorij s datumom tog dana i salijem u njega sadržaj "digitalca". Rezultat je ogromna količina fotografija koja se iz dana u dan povećava.
Sjećanje mi se našlo pred novim izazovom – tih fotografija je toliko i toliko se brzo množe da ih više ne mogu sve zapamtiti. Time i fotografija kao okosnica sjećanja gubi na značaju. Uslikani i memorirani prizori izjednačeni su u snazi, a prevagu odnosi onaj koji je sadržajno značajniji. Tek ako se kadikad zaželim nečega podrobnije prisjetiti, ako nađem vremena, zaronim u direktorij s traženim datumom i fotografije mi oživljavaju prizor u realnim bojama i sa svim pojedinostima, podstičući sjećanje da nadopunjuje uspomenu sadržajima iz svoje riznice.
Strah pripadnika primitivnih plemena od fotografiranja kao čina kojim će "izgubiti dušu" bio je civiliziranim zapadnjacima zaigranim u fascinaciji tehnologijom izvor sprdnje koja je prikrivala nerazumijevanje. "Primitivci" su se zapravo bojali da će njihov tehnikom zabilježeni lik biti suštinski neodgovarajući, te kao takav zasjesti na mjesto pravog sagledavanja i pamćenja. No kako je fotografska tehnologija razvojem prešla put od elitističkog zanimanja koje je zahtijevalo poznavanje optike, tehnike i kemije do krajnje jednostavnog postupka dostupnoga svakome - usmjeri i "škljocni", tako je digitalna fotografija otišla korak dalje i zatvorila krug - fotografije su kao pravo sjećanje zadobile svoju odgovarajuću vrijednost kao i bilo koje drugo sjećanje podložno zaboravu.
Post je objavljen 18.01.2006. u 21:46 sati.