A baš nemam sreće! Opet sam u Zagrebu, došla sam danas rano ujutro jer me tata zvao da je hitno. Ajme, ne mogu vam opisati kako sam se prestrašila, mislila sam da se s njim nešto dogodilo. Ali nije... i drago mi je da nije. Radi se o meni. Ponavljala sam prošli tjedan sve pretrage nakon što su neki nalazi bili loši. I nema dobrih vijesti za mene. Tata je plakao... Ali ja nisam pustila ni suzu. Samo mi još nije jasno čime sam zaslužila to...
Nemam vam snage napisati o čemu se radi, valjda još ni sama nisam svjesna svega. Još uvijek mi se čini kao da je to nešto što se drugima događa, pa zašto bi se i meni? Zašto mi neka viša sila ne dopušta da živim onako kako ja želim?
Zašto se ovakve stvari događaju kad sam sretna?
Ni ne znam zašto ovo pišem... ne morate čitati. Ali ja nekako moram to izbaciti iz sebe. Bojim se sutrašnjeg dana, i onog nakon sutra. Bojim se izaći van, ne želim vidjeti Marina jer mu ne mogu reći. Kad bi me bar netko zagrlio i rekao da je sve jedna velika pogreška. Da je sve u redu, da ću nastaviti sa svojim životom tamo gdje sam stala.
Kako sam dugo gradila svoje snove, napokon sam ih dijelom počela živjeti, i taj prokleti trenutak je srušio sve.
Da mi je netko rekao da će moj život u ovim godinama prestati... ne bi ni pomišljala da dođem na ovaj svijet. Ali valjda trebam biti zahvalna i na ovo malo godina i na svemu kroz što sam prošla. Opet... mislim si... pa preživjela sam puno toga, zašto ne bi i ovo?
Oprostite mi...
Laura
Post je objavljen 08.01.2006. u 15:37 sati.