... baš nedavno odlučih se uputiti put velegrada i tu počinje moja pričica, koje se ni sam Ivica Kičmanović (onaj dečkić što je sa sela došao u grad) ne bi posramio...
...naime, pošto smo ja i zemljopis od davnina na Vi i svaki moj put iz Zageba za bilo kuda završi najduljom mogućom obilaznicom, i još k tome ne dao Bog da uđem u onaj rotor, jer baš kada poželim prijeći u desnu traku, neki majmun odluči sjesti na sirenu i svirati dok ova ne pregori, ne shvaćajući da sam to govno malo smećarsko od trubice čuo i prvih sedam puta...i tako prođem 2-3 kruga u rotoru i nemam više pojma di sam ušao, a kamoli di trebam izaći, pa u strahu da opet slučajno ne završim u Krapini (i to se događalo), odlučim ovo potuvanje proći tramvajem...
...i tako parkiram u onoj nekoj podzemnoj garaži, što se kasnije pokazalo kobnom greškom, jer ne samo da nisam gledao di parkiram, već nisam pazio ni na kojem katu, znam samo da je dolje negdje...
..i tako ja i frend upadamo u tramvaj (bez karte naravno, kao u doba dobrih starih studentskih dana) i uviđam da su one blesave penzionerke svakim danom sve jače i jače...jer kada ugledaju sjedalicu, ne dao vam Bog da im se nađete na putu, jer lupaju, grebu i samo što i ne grizu da se zavale u tu sjedalicu, pa nakon par stanica izađu van i nastave šepati, naizgled ostavljaući dojam da jedva hodaju, a kamoli da se kao Rambo u penziji bore za mjesto....sunce im penzionersko...
...i tada opazimo lika kao izdaleka trči u želji da uleti baš u taj tramvaj, a u ruci nosi burek, ili tako nešto jer kada je uletio u tramvaj, ruka mu je ostala vani, a s njom i slasni zalogaj, pa nismo dobro snimili što je to...na slijedećoj stanici kada su se vrata otvorila, frajer je bezbrižno izašao van i nastavio jesti svoj gablec...
...i tada ustaje neki lik u tramvaju i počinje pregledavati karte, a ja i frend se nabrusili kako ćemo mu na engleskom opalit da ne kužimo šta 'oće...
dva sjedala od nas traži lika kartu,
a ovaj odvažno reče : "nemam"...
na to će mu kontrolor : "vašu osobnu molim"
a ovaj će njemu opet : "a tko si ti da me tražiš osobnu"
kntrolor, vadeći značku iz džepa, hladno odgovri : "ja sam kontrolor"
a ovaj ni pet ni šest, još hladnije ćopi značku i frknu je kroz prozor, pa reče: "sad više nisi"...
...ajme da ste čuli smjeha...
...ponekad mi fale te zgode, jer toga u mom malom mjestu nema...
...jer mi se čini da živim u tako malom mjestu, da mu je i poštanski broj razlomak...
Post je objavljen 20.12.2005. u 12:01 sati.