Otvarao sam vrata šupe, spreman da donesem tih nekoliko kanti drva, kako se moja mila obitelj ne bi smrzavala, kadli pred mene niotkuda bane jedna stara baka. Raskuštrane kose, pogrbljena i pomalo smušena - kako to već biva s godinama. I ona ni pet ni šest, nego počne pričati svoju tužaljku. Naime, ima sina koji se nedavno oženio za guju. Ne stvarnu, naravno, već metaforičku. Ta kača ne može smisliti baku iz nekog razloga poznatog samo njoj, već ju želi svim silama poznatim modernom čovjeku izbaciti iz kuće.
Ova mi se situacija činila poznata odnekud. Upitao sam ju: "Jeste možda pročitali Šumu Striborovu? Ivana Brlić Mažuranić?"
Malo se zbunila te iskreno odgovorila da nešto slabije vidi, pa nastavila priču.
Zmija je pozvala policiju, da ju odstrani iz kuće s izlikom da kuća glasi na njenog sina. No, sve tri prijave koje su došle do suda su odbačene zato jer kuća jasno glasi na baku. Sin je, dakako, bio primoran platiti i sudske troškove i kaznu. Čak i nakon toga, ostao je na strani novopridošlog reptila, a ne na strani majke koja ga je rodila. Do tog trena, bio sam već poprilično zainteresiran za priču, pa me zanimao nekakav rasplet, kao i trenutačno prebivalište bake, no ništa od toga nisam saznao. Baka je, usamljena i bez ikoga kome bi se povjerila (susjedima ne vjeruje iz nekog razloga) konačno odlučila izliti dušu nekom potpunom strancu s ceste.
Završivši izlaganje, nešto manje tmurnog lica krenula je dalje niz ulicu, ostavivši meni samo da za njom viknem staru zagorsku mantru:
Bu bolje.
Glazba: Vu plavem trnaci
Kierlan Tintilinić,
Zagorski Psiholog
Post je objavljen 18.12.2005. u 13:11 sati.