...sinoć me probudila Nadalina...
Kad Nadalina misi slatko, u dane ispred fešte,
Jo da je vidin bar na kratko, ča skriva ispod vešte.
Jer slatka je ka cukar fini, dok leti po kužini,
I rado bi je jemo svatko, kad Nadalina misi slatko.
...najprije sam mislila da sanjam...Pogledam na sat...1 sat u noći...Fešta, ali gdje? Znatiželja je ubila mačku i mene će jedan dan! Dignem roletnu...svugdje mrak, samo svjetlo kod susjeda gori, u kući preko puta nas...veselo...
Bježi kišo s prozora
Da te nije sad bi ja
Svoga dragog ljubila
...a u mojoj kući pile se drva...hrču moji dečki...ne bi čuli ni da topovi sad pucaju...a ja budna ko sova...E pa kad sam već budna, može "domaćica" i mlijeko? Ma može, zašto ne bi moglo!...Najela se, napila...kod susjeda još svira...Ne spava mi se...
Prodao sam lude noći, za te njene plave oči
Suze sam joj za smijeh dao
Sve sam od života krao
I nisam se pokajao
Ma super su! Nek se slavi, nek se pjeva...Dugo nisam čula ovako nešto...glasno je, ali lijepo...Nek se ljudi vesele...Sjetila se kako je nekad ispod nas bila neka firma...i svako toliko su znali zafeštati...usred bijela dana...Firme više nema. Je li propala ili su se odselili, ko to zna? Nego nema više ni onog veselja...
Još jednom da se rodi, nemirno ovo tilo,
Zvizdu će istu slidit, i bi' će ča je bilo.
Ma da je sriću snilo, i nike svitle dane,
Kad skupiš ča je bilo, u jednu pismu stane.
Malinkonija u duši, u duši, u mojoj duši spava,
I kida srce moje, dok piva pisme svoje.
Malinkonija u duši, u duši, u mojoj duši spava,
I zadnju pismu piše, mladosti nima više.
Prošla je mladost moja, da l' itko za nju mari,
I ča su stukli mladost, i prsti na gitari.
Ovo je naša pisma, jer ništa nas ne dili,
I vi ste kao o ja, iz iste čaše pili.
... i zadnju pismu piše, mladosti nima više
Malinkonija
...Nema više onog okupljanja ko nekad...Ljudi su nekako uštogljeni...fali veseljaka...(fali i love)...Nekad smo znali otići kod strica (didovog brata), znao je tamo biti još jedan njihov prijatelj s harmonikom...zasviralo bi se, zapjevalo...popilo, strina bi ispekla polica i narezala pancete, sira...ja bi iz nekog ćoška virila ko miš, a srce bi mi igralo od veselja...
I proplakat će noći
I proplakat će zora
A kako nebi čovjek
Kad voli kao ja.
...o Božiću, Novoj godini, Uskrsu, rođendanima, nedjeljama...pjevalo se...veselilo se...
Razočarenje i nostalgija.
Drugi joj raspliće kosu a ja je volim
Kako ću živjeti sam kad duša boli
Drugi je ubrah ko cvijet od mene uze
Nezna za tugu i bol i moje suze
Kad sam upoznala svog muža, upoznala sam i društvo koje je volilo feštati...i tako su se zaredale svadbe, bome smo se naplesali, napjevali...
Vidim jata onih istih ptica, istu zvijezdu previsoku
Opet živi stotinama lica, Dalmacija u mom oku
Znam da nije bila samo moja, možda sam u snu duboku,
Ali živi stotinama boja, Dalmacija u mom oku
Već dugo mi srce nije zaigralo...ovako. Brige, uvijek neka žurba, tužni događaji...zaredali se....A ovo vrijeme pred Božić...budi vjeru i nadu da će opet sve biti dobro. I dobro je. Veselit ćemo se...opet
Ko u tebi tiho svira
ko u tvoju dušu dira, Manuela?
Ko to noćas tebe budi
ko ti čežnjom puni grudi, Manuela?
Ko to tebi uzdah krade
u dva stiha serenade, Manuela?
Ko to tebe nježno gleda
i u snu ti mira ne da, Manuela, Manuela?
I ljubav i suze
sve to tvoje srce treba.
Ovu sreću što ti uze
ovaj komad plavog neba.
Sad te tako tiho boli
jer ga tvoje srce voli.
Manuela, Manuela
Manuela, Manuela.
Ko to tebi uzdah krade
u dva stiha serenade, Manuela?
Ko to tebe nježno gleda
i u snu ti mira ne da, Manuela, Manuela?
Post je objavljen 29.11.2005. u 13:10 sati.