Jučer sam cijeli dan provela u tišini...u molitvi, u mislima...
Vraćajući se s groblja srela sam dvoje dragih mi ljudi...mislim da ništa nismo trebali ni reći...s nekim ljudima se možemo i u tišini razumjeti.
Udaljavajući se...zvonila su zvona...odjekivala su u meni...djelovalo je u isto vrijeme tako stvarno...i nestvarno...sjetila sam se jedne pjesme od fra Bonaventure Dude...Moram je pronaći, pročitati...predivna je...baš opisuje kako sam se osjećala taj trenutak!
...i tako u mislima, sva šćućurena u sebe...došla sam na misu...I nije mi jasno kako, ali čula sam baš ono što sam trebala čuti...Odgovor na neke moje misli, odgovor na neka moja pitanja...Mir kao da je sipao odozgo...sipao, sipao i sipao...poput snijega...
...možda sam cijeli dan tražila neki znak...neki mali znak...
...bila sam tužna i prepustila sam se...slušala sam pomno svaku riječ iz propovjedi i jedan dio je snažno ušao u moje srce:
...smijemo biti tužni, ali ne i očajni...
...tužna sam, nisam očajna...držim se...vjerujem...
Post je objavljen 02.11.2005. u 15:20 sati.