Marketing
in memorium
Umro nam je prijatelj.
Osam godina isli smo zajedno u razred, u prvim razredima se zajedno igrali, a kako smo odrastali, zajedno smo pokusavali ne zaboraviti dobro se zabaviti u skoli…..
A onda, kako to i ide, dosao je osmi razred, svi smo se rastali i nismo bili svjesni koliko cemo biti odvojeni jedni od drugih, koliko cemo se zapravo prestati – druziti.
Svaki put kad vidim nekog iz starog razreda razveselim se, raspricamo se, kao da nadoknadujemo propuste, isto tako bilo je i s Poletom.
Zadnji put vidjela sam ga davno, sad mi izgleda i pradavno. Kao i uvijek bio je veseo, kao i uvijek mi smo ga izgrlile, i kao i uvijek smijali smo se ne znajuci da nam je to bio zadnji put da vidimo njegov osmjeh.
Danas, nakon svega sto se dogodilo htjela bi da ga jos jednom vidim onakvog kakvoga ga znam, visokog, plavookog, smotanog, smijesnog i predobrog Josipa. Zelim ga takvog pamtiti, uvijek ga se sjecati.
Sjedili smo poslije skole kao i uvijek i raspravljali o glupostima kad smo saznali sto se dogodilo. Nekako se nije cinilo realnim, kao scenarij iz nekog filma. Pao sa petog kata. Nevjerojatno.
…ako umrem mlad posadi mi na grobu samo ruzmarin….
…a imao je samo 16….
I sad dok ovo pisem jos uvijek ne vjerujem u to sto pisem.
I dok smo danas mi iz bivseg razreda dogovarali sve oko toga, nisam vjerovala.
I dok mi stalno zvoni telefon radi dogovora i dalje ne vjerujem da je razlog njegova smrt.
Nosen dahom sna
Doleteo je crni golub na moj dlan
Zasto, ko da zna
Al to sam jutro docekao umoran
Ko da sam i ja leteo s njim
Krilima teskim, umornim
I video svet sakriven iza zlatnih oblaka
Ako umrem mlad
Posadi mi na grobu samo ruzmarin
I ne dozvoli tad
Da naprave od toga tuzni treci cin
Nek mi ne drze govore
Nek drugom pletu lovore
Ako umrem mlad,
ZAUSTAVLJEN U KORAKU I SNU
Josipe, pocivaj u miru….
1989 – 2005
skemba
Jučer smo navečer otišle Rambo i ja tog mjesta... Kako je samo grozno vidjeti njegovu sliku na osmrtnici... A dolje upaljeni lampioni za njega... Ja još ne mogu vjerovati... Tako završiti život... Kad smo došle tamo samo sam gledala u TO MJESTO i plakala... Još se sjećam kad nam je popravljao tehničke i kad je stalno padao sa stolice, nasmijavao je cijeli razred pa čak i nastavnike... Mali naš Polet... Kad se sjetim njega ne mogu vjerovati da ga nema... Nema.... Da ga nisam ni pozdravila posljednji put... Joj, Josipe....
Bluesica
Post je objavljen 28.10.2005. u 20:24 sati.