Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/verona

Marketing

Ča je život

Ča je život vengo fantazija

Izvodjač pjesme: Oliver Dragojevic

To je bilo ka u priči,
Roko nije jema ništa,
Cicibela još i manje
Ali ljubav sve izliči,
on je bija anarkišta,
jemali su i kumpanje
To je bilo ka u priči,
puno luštri i friškina,
ma je isto priča prava
Čulo se i grubih riči,
bumbilo se puno vina,
bolila je digod glava

Trči vrime, cvili maška,
traje jubav pusta, siromaška
Šaka suza, vrića smija
ča je život vengo fantazija
Trči vrime, cvili maška,
traje jubav pusta, siromaška
Šaka suza, vrića smija
ča je život vengo fantazija

To je bilo ka u priči,
živili su ka golubi,
i nosili svoje brime
S puno srca, malo riči,
goli, bosi, gladni, grubi,
volili se cilo vrime
To je bilo ka u priči,
kad su bili puno jidni,
bombe, raspe ’li vovere
I sve druge strasne riči,
vikali su oni bidni,
ma su prošle te nevere

To je bilo ka u priči,
malo sriće, puno jada,
puno zime i propuva
Ali jubav sve izliči,
boje vengo sto balada,
boje nego štruca kruva
To je bilo ka u priči,
ma ih više ovud ima,
na dnu mora su gajete
Sve beštime, grube riči,
sve prošlo poput dima,
vrime metlom sve pomete

Još jedan kišni, tmurni, magloviti dan...uz to još i radni...
I zato mi misli lete prema jugu...suncu...

Mambo Italiano



A girl went back to Napoli
Because she missed the scenery
The native dances and the charming songs
But wait a minute, something's wrong
Hey, mambo! Mambo italiano!
Hey, mambo! Mambo italiano
Go, go, go you mixed up sicialiano
All you calabraise-a do the mambo like a crazy with a
Hey mambo, don't wanna tarantella
Hey mambo, no more a mozzarella
Hey mambo! Mambo italiano!
Try an enchilada with da fish a bac a lab and then a
Hey goombah, I love a how you dance a rhumbah
But take a some advice paisano
Learn how to mambo
If you gonna be a square
You ain't a gonna go nowhere
Hey mambo! mambo italiano!
Hey mambo! mambo italiano!
Go, go, Joe, shake like a Giovanno
Hello kess-a-deetch-a you getta happy in the feets a
When you mambo italiano
Shake-a Baby shake-a cause i love a when you take a me
Mama say "stop-a or I'm gonna go to papa"
And a hey ja drool you don't a have to go to school
Just make-a wid da beat bambino
It's a like a vino
Kid you good a lookin' but you don't a-know what's cookin' till you
Hey mambo, Mambo italiano
Hey mambo, Mambo italiano
Ho, ho, ho, you mixed up Siciliano
it's a so delish a ev'rybody come copisha
How to mambo italianoooooo!
'Ats nice!
UNH!


Senzibilna zvijer

Talentirani mr. Ripley/Talented Mr. Ripley, SAD 1999, režija i scenarij (prema romanu Patricije Highsmith) Anthony Minghella, fotografija John Seal, uloge Matt Damon, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Cate Blanchett, Philip Seymour Hoffman, John Davenport



Većina dostupnih mi američkih kritičara, a i dio hrvatskih, pišući o filmu Talentirani gdin Ripley zapravo nije pisala o slikopisu Anthonyja Minghelle nego o romanu Patricije Highsmith, prvom iz niza posvećenu (anti)junaku Tomu Ripleyju (sustavno bavljenje negativcem kao središnjim likom koji traži čitateljsku naklonost bila je znatna novost u kriminalističkim romanima angloameričkog kruga, za razliku od, primjerice, francuske tradicije pustolovno-kriminalističkih romana, gdje su Fantomas i Arsen Lupin zauzimali istaknuta mjesta).

U romanu Ripley je u prijetvornosti iznimno nadaren, beskrupulozni aspirant na ulazak u visoko društvo dokone američke zlatne mladeži, koji pažljivo isplanira smrtonosnu operaciju zamjene identiteta s bogatim mladcem što se pedesetih godina na trošak oca brodograditelja provodi u idiličnim talijanskim ambijentima. U Minghellinu filmu stvari stoje bitno drukčije. Tom Ripley (Damon) nije nikakav karizmatični negativac, nego inferiorni seljačić (uglavnom, istina, neosporne temeljne vizualne privlačnosti s obzirom na dobru tjelesnu građu i šećerno lice), koji uokolo hoda u demodiranu samtastom sakou i vječno nosi nekakav ridikulozni ceker obješen o rame. Na morskoj plaži, gdje se prvi put susreće s razmaženim zlatnokosim mladcem (Law) i njegovom dražesnom plavokosom djevojkom (Paltrow), pojavljuje se u loše dizajniranim (žutim) kupaćim gaćicama, a umjesto da bos hoda pješčanom plažom, zadržava na nogama cipele (!?). Uz to, kako će se skoro pokazati, ima evidentne homoseksualne sklonosti i emocionalno je vrlo ranjiv.

Rijetke su, no ključne, njegove prednosti spram ljudi od kojih želi biti prihvaćen i postati im ravan. Jedna od njih je izniman talent u oponašanju drugih ljudi, njihova govora, rukopisa, ponašanja, navika. Ripley kao da može ući u kožu drugih pa se i od strastvena ljubitelja klasične glazbe prometnuti u poklonika i barem naizgled dobra poznavatelja jazza, o kojem koliko jučer nije imao pojma. Osim toga on štošta zna o svojim sudruzima, a oni o njemu samo ono što želi da znaju. Tzv. emocionalna inteligencija slaba mu je strana, ali kad stvari krenu loše, pokazuje izvanredan osjećaj za snalaženje u novim, neočekivanim i opasnim situacijama, što je jedna od temeljnih definicija (racionalne?) inteligencije.

U Minghellinu tumačenju Ripley je u velikoj mjeri emocionalac i instinktivac koji će prag zločina prijeći spontano, slijedom okolnosti, a ne zahvaljujući nekoj temeljnoj, dominantnoj zloći svog bića koja rezultira podrobno smišljenim kriminalnim činima. Ripley je zapravo mnogim slabim odlikama opterećena senzibilna zvijer, koja međutim usprkos znatnim ograničenjima koja mu njegova priroda nadaje ima visokorazvijen smisao za opstanak.

Prethodno izložena karakterizacija Ripleyjeva lika zapravo je pravi sadržaj filma. U središtu nisu žanrovska pitanja izvedbe zločina i prijevare, čak ni pitanje hoće li ili neće Ripley biti raskrinkan i uhvaćen. Sve to nije esencija nego začin filma (osobito dobrodošao u pogledu komercijalnih potencijala što su se u američkoj i svjetskoj distribuciji pokazali odličnima), koji se ponajprije zanima (anti)junakovom duševnom nutrinom. Ripleyjeva duševna samospoznaja, posebno njegov dramatični pad u ponore egzistencijalne tame, odnosno gledateljeva spoznaja njegove psihe, tema je koja određuje film i u žanrovskom pogledu. Talentirani gdin Ripley reklamira se kao triler, ali on to zapravo nije mnogo više od Antonionijeva Blow upa. To kao da se programski podcrtava i svršetkom filma. Blow up je završio u trenutku gdje bi klasični holivudski triler tek dosezao kulminaciju, a mogao je završiti u toj točki jer ga je njegov autor odredio kao psihološki (egzistencijalistički, filozofski, art...), a ne žanrovski film u užem smislu. Podjednako je i s Minghellinim ostvarenjem. Ono, u prvi trenutak iznenađujuće s obzirom na jake trilerne elemente u dotadašnjem njegovu tijeku, završava bez žanrovskoga rješenja. Gledatelj, kao i kod Antonionija, isprva ostaje zatečen jer je očekivao odgovore na osnovna žanrovska pitanja: hoće li i ako hoće — kako — Ripley zataškati brodsko ubojstvo svog ljubavnika, hoće li — i kako — riješiti situaciju s likom koji glumi Cate Blanchett, a koji je još uvjeren da je on mladac kojeg je ubio. Minghella ta pitanja ostavlja bez odgovora, jer su mu nevažna. Umjesto toga, demonstrirajući tzv. nežanrovsko određenje filma, on svoj ostvaraj završava zagasitim prizorom osamljenoga Ripleyja na krevetu brodske kabine, suočena s vlastitim strašnim emocionalno-moralnim padom.

Za razliku od Antonionija, koji si je tako reći od prvoga kadra mogao priuštiti pseudotrilerni kontekst, Minghella je, radeći u Hollywoodu, žanrovsko i nežanrovsko morao miješati u pažljivijim omjerima. S obzirom da je pod firmom trilera, ili u najboljem slučaju tzv. triler-drame, morao prokrijumčariti de facto nežanrovski, tzv. psihološki film, njegovoj slobodnoj adaptaciji romana Highsmithove možemo biti još naklonjeniji. Inače, to je sjajno režirano (elegantan, vizualno profinjen stil, odličan osjećaj za atmosferu) i glumljeno ostvarenje, u kojem posebno treba izdvojiti rijetku činjenicu mogućnosti suosjećanja s poprilično nedignitetnim likom kakav je Ripley (on dakako nije nedignitetan zbog svojih zločina, nego zbog prevladavajuće inferiornosti spomenute pri početku teksta), te zgodan ironijski detalj pri kraju filma na račun američkog pragmatizma i zdrava razuma (kad superiorni američki detektiv suvereno oslobodi Ripleyja svake sumnje za ubojstvo koje je počinio).

Anthony Minghella već je u svom prethodnom velikom uspjehu, Engleskom pacijentu, pokazao znatan dar, ostvarivši oporu, izvorno romantičarsku ljubavnu priču, a Talentiranim gdinom Ripleyem potvrđuje se kao filmaš znatna formata i moram priznati da njegov sljedeći film očekujem s nestrpljenjem.


...preuzeto sa http://www.matica.hr/Vijenac/Vij160.nsf/AllWebDocs/Senzibilnazvijer, ime autora nikako ne mogu odgonetnuti. A moj jedini komentar je da mi se sviđa atmosfera ovog filma...

Što mi se sviđa kod talijana?
Ako samo okrenete na njihove tv programe...super mi je to kako su neopterećeni politikom. Oni u svojim vijestima govore o zdravlju, o fitnesu, dijetama...A onda ide puno zabave; pjesme, plesa...malo kuhanja, malo nagradne igre...malo sporta...super program za djecu; s naglaskom na crtiće Tom & Jerry. Bilo staro, bilo mlado sve nasmijana lica...
A kod nas...svaka čast gospodinu Goranu Miliću i sličnima, ali politike je previše!
Mislim da su naši novinari jedva dočekali ptičju gripu!
Ubit će nas domaći programi, politika, reprize, sapunice...Big Brother!!!

Ajme kud sam to odlutala? Nisam htjela kritizirati, nego fantazirati...



...fantazirati...



...fantazirati...



...fantazirati...

Post je objavljen 23.10.2005. u 12:56 sati.