Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/b3

Marketing

The best off

Poslao mi prijatelj mail u kojem kaže da bi baš htio počet čitat SF i da mu preporučim nešto. Ustvari, kaže, mogao bih staviti na blog svoj Top 20 jer, kao, kad svi to rade, mogu i ja.

Onda sam malo razmislio i zaključio da bih baš i mogao. Samo što su mi top liste uvijek bile malo blesave, ono, po čemu neka knjiga zaslužuje baš šesto mjesto, i po čemu je ona sedma gora od nje, a peta bolja?

Zato neću napraviti top-listu nego kompilaciju, The Best Of....

Još jedna zeznuta sitnica kod preporuka knjiga drugim ljudima je ono što je rekao mcn, da se ne može svakom preporučiti sve. Neki ljudi vole Krležu, neki Hornbyja, neki Harolda Robbinsa i ako im preporučiš SF knjigu iz krive kategorije, neće im se baš svidjeti. Zato ću uz svaki SF roman koji navedem spomenuti par rečenica, čisto da ljudi znaju što mogu očekivati.

Naravno, počinjemo s Jednom i Jedinom, neponovljivom, vrhunaravnom i apsolutno božanstvenom:

Ursula Leguin: "The Disposessed" ("Čov(j)ek praznih šaka")
Ekčuli ne znam je li mi ovaj roman toliko dobar zbog njegove literarne vrijednosti ili zato što sam osobno vrlo sklon anarhizmu. S jedne strane, ovo jest literarno remek-djelo s kojim se malo toga u povijesti ljudskog roda može usporediti: opis jednog (zapravo dva, ali na kraju ipak jednog) svijeta toliko je dubok, toliko profinjen, toliko realan i trodimenzionalan, počevši od ekologije, geografije, društva pa sve do onog najvažnijeg - ljudi, likovi su toliko realni i živi i ljudski, da na kraju djeluje realnije od svijeta u kojemu živimo. S druge strane, ako se gleda strogo propagandno, ovaj roman može jednako tako biti anarhistički manifest koliko i protuanarhistički pamflet, zato ga tako ni ne treba gledati. Napomena: "The Disposessed" je hard-core književnost; ako su vam Krleža i Hemingway dosadni, preskočite ga. Ne čita se lako i spor je, i nije uvijek lako reći "ako se potrudite, isplati se", jer, kao što rekoh, ne vole svi sve. Ako vas ne fasciniraju prve četiri rečenice, odustanite odmah.

Kurt Vonnegut: "Cat's Craddle" ("Kol(ij)evka za macu") i "Galapagos"
Upitno je koliko Vonnegut piše SF (ne mislim na njegovo službeno distanciranje od žanra, to može, a i ne mora, biti propaganda). U SF-u je fantastični element pokretač radnje, dok je kod Vonneguta isti samo izgovor preko kojeg autor prelijeva goleme količine žući i cinizma. Izvor zabune je što on koristi tako klasične SF motive da ga se, tehnički, ne može svrstati nigdje drugdje.
Treba napomenuti da su neki ljudi nakon čitanja "Galapagosa" imali noćne more. Naime, dok je "Kolijevka" pravi, dobar, kompaktan roman, "Galapagos" je zapravo piščevo cinično i sadističko iživljavanje nad svojim likovima i ljudskim rodom. Mislim, kako drugačije objasniti stvar da autor kod imena likova koji će uskoro umrijeti stavlja zvjezdice, i onda vam se neki grč polako uvlači u utrobu dok promatrate kako se zvjezdice pojavljuju kraj sve više i više imena? Dakle, ako imate slab želudac, preskočite ovaj roman, a bogami i cijeli opus gospodina Vonneguta, jer među svim cinicima, on je ne kralj, nego BOG. "Kolijevka za macu" nije ništa manje cinična, ali je zato taj cinizam malo mekši, profinjeniji, a kroz roman se provlače i autorova razmišljanja o sitnicama iz svakodnevnog života koja ga čine nešto kompletnijim od "Galapagosa". Napomena: "Klaonica 5" i "Sirene s Titana" mi uopće nisu bile toliko dobre; možda jednostavno nije riječ o tako dobrim romanima, a možda sam se i zasitio Vonnegutove kaotičnosti. Vrijedilo bi, ako netko nije pročitao ništa od toga, da najprije pročita njih, a tek onda "Galapagos" i "Kolijevku", pa neka kaže kako je to njemu izgledalo.

Iain M. Banks: "Consider Phlebas" ("Sjeti se Flebasa"), "Excession" i "Player of Games"("Igrač igara" iako bih ja to radije preveo samo kao "Igrač"), "A Look to Windward"
Iako neki smatraju "Use of Weapons" njegovim najboljim romanom, meni se čini da mu nedostaje čvrsta nit radnje koja bi imala početak sredinu i kraj. Mislim, okej, ima to jasnu radnju koja na kraju završava, ali ima previše vrludanja za moj ukus. Ili to ili sam se već malo zasitio Banksa jer to je bio posljednji od njegovih romana kojeg sam pročitao.
Naime, Banksa se nije lako zasititi, ali je moguće. Svi njegovi romani iz svemira Kulture imaju istu nit koja je usmjerena na bombardiranje čitaoca specijalnim efektima; ovdje ne mislim na bombe i eksplozije, nego na otkačenost likova - pogotovo dronova - i totalnu kaotičnost utopijskog društva gdje su ljudi bezbrižni i iz dosade rade bizarne pizdarije. I to svi, ama baš svi. Iako mu likovi nisu jača strana (ili se to samo meni negativcu tako čini), svakako su zabavni i ni u kom slučaju prozirni i plitki. Moj problem s Banksom je što cijeli vrckavi stil i cijeli šareni svemir koji opisuje stoje u nesrazmjeru s crnim tonovima koji povremeno izađu na površinu svega toga; nije problem što oni postoje, ali mi se nekako čini da to tehnički nije dobro izvedeno. Ali to je već moje sitničarenje i vrlo je moguće da sam totalno u krivu.
Što se tiče gore navedenih naslova, čitanje "Flebasa" mi je upropastila preporuka. Naime, nakon što sam pročitao tri-četiri Bujoldice, došao sam u SFeru i pitao ekipu može li mi preporučiti nešto slično. "Na koji način slično?" upitao je Gale. "Pa, ono, tipična space-opera, natjeravanje, svemirski brodovi, ali da nije pisano za kretene..." (u to doba sam dosta radio i nije mi se baš dalo čitati nešto teško, oprostite mi). "Okej, evo ti ovo," reče Gale i uvali mi "Flebasa".
I sad, skok s Bujoldice na Banksa je prilično drastičan, pogotovo kad ga ne očekujete, tako da sam se cijelo vrijeme čitanja pitao zašto mi nešto ne štima i koji vrag nije u redu s ovim romanom. A onda sam došao do kraja i rekao "Aaaaaa, znači u tome je stvar!" (ne u smislu raspleta nego "Znači, ovo je takva knjiga...") Ono, cijelo vrijeme misliš da čitaš svemirske marince, a zapravo su ti uvalili dobru književnost.
"Excession" mi se čini najmanje psihološki profiliran od svih spomenutih (uključujući i "Use of Weapons"), ali je riječ o takvom vatrometu ideja, otkačenih dijaloga, zavjera, podzavjera i pod-podzavjera da ga moram preporučiti svima koji se žele čitati nešto zahtjevno, ali se pritom žele i opustiti. Ovo je upravo zbog toga meni najdraži Banksov roman, iako možda i nije objektivno najbolji. A najbolji je, po mom mišljenju, "Player of Games": malo usporen, ali s čvrtom niti od početka do kraja, ne odvaja se od glavnog lika cijelo vrijeme i upravo zato mi se čini psihološki najdorađeniji. Ali jebiga, ja sam ionako konvergentna ličnost so go figure.
I, za kraj, "A Look to Windward" umalo nije dospio na ovu listu jer mi je na momente bio zaista usporen s puno suvišnih stvari, ali kad pogledam preko ramena, čini mi se da je zaista riječ o dobrom romanu. I moguće je da sam se dotad već zasitio Banksa jer ovaj mi je bio među posljednjima. A ljubitelji imena svemirskih brodova u Banksovim romanima će ovdje doći na svoje; neću ništa otkrivati, samo ću napomenuti da se radi o stranici i pol dijaloga koje bi svaki fan trebao znati napamet.

Toliko za sada; postavio sam si visoke ciljeve pa sam se malo i umorio. Ovako retrospektivno, vidim da sam možda i premalo mjesta posvetio Ursuli, ali problem je u tome što sam je dosta davno čitao pa se puno njenih romana gubi u magli. Zato još malo nje u sljedećem broju.


Post je objavljen 16.10.2005. u 09:02 sati.