Razmišljao sam o tome da za naslov stavim, radujte se narodi, ali... previše sam se puta vraćao sa vedrim obećanjima, veseljem i nadom u kreativnu budućnost. Ne ovaj puta. Možda nastavim, možda ne. Vremena su ponovo počela, kad moj iznureni um treba neki ispušni ventil. Blog being the best opcija, vraćam se starim, provjerenim načinima unutarnje psihoanalize i povjeravanja svojih misli totalnim neznancima (ili pak dobrim prijateljima).
Kaj je bilo zanimljivo u zadnje vrijeme?
Previše je toga. Počevši od koncerta Tatsuye Koumazakija i Pangeae, preko radionice kreativnog pisanja u kojoj ja i Night sudjelujemo, do zahuktavanja škole u jeseni i pojačanog rada centra za inspiraciju u glavi zbog navale sastavaka u školi...
Rekao je dobro Miro Mićanović, koji vodi našu radionicu. Pisanje je praksa. Redovito razvijanje spisateljskog mišića u glavi dovodi do sve boljih i boljih rezultata (ne gledati blog kao moj normalan način pisanja, molim lijepo, imam ja i svijetlijih trenutaka).
Uglavnom, sad upravo raspravljam o poeziji sa jednom curom iz Finske, pa ću skratiti.
Vratio sam se.
Hoću li ostati?
Glazba: Tatsuya Koumazaki - Plač sige ili 7ńnës
Kierlan Darkskye,
I Wanna Be A Jap When I Grow Up
Post je objavljen 11.10.2005. u 22:14 sati.