Naš život se sastoji od malih stvari. Sitnice nam dižu raspoloženje, stavljaju nam osmijeh na lice. Jutros sam išla na posao neraspoložena kao i svako jutro dok ne popijem prvu kavu. Međutim jutros mi je prekrasni prizor razvukao osmijeh prije kave. U gradskoj đungli, pred poslovnicom Zagrebačke banke, ponosno su šetala četiri pauna! Isključila sam se iz vreve, trubljenja i psovanja nervoznih vozača, gledala ta prekrasna četiri stvorenja i divila se. Sjetila sam se da oni inače obitavanju u obližnjem parku, ali do sada se nisu spuštali na gradski asfalt. I to ne jedan, nego cijela ekipa. Požurila sam da ne zakasnim na posao, sa mislima na paune. Vjerojatno su i oni čuli za ove nove kredite. Možda su htjeli pozajmiti novac da se vrate odakle su došli. Onaj što je stajao pred bankomatom vjerojatno je bio glavni pozajmitelj, a ostali jamci. Ili su možda bili prosvjednici, tražili da ih se oslobodi kredita jer nemaju to odakle platiti.
Odlučila sam se za verziju da su došli uljepšati dan ljudima koji su prezaduženi i ne vide više nikakvo svjetlo u životu. Ovih dana se vrte reklame na televiziji, banke se trse tko će građanima podariti što veće zaduženje. Nasmijani glumci se raduju jer mogu ulaziti u minus čak tri plaće. Odakle tu razlog za smijeh? Meni dođe da zaplačem i kad sam dvadeset kuna u minusu jer ne znam odakle ću vratiti taj minus. Moja metematika se svodi na to da kako god okrenem, ja sam na nuli. Očito nešto nije u redu s tom mojom matematikom.Ali dobro, bar sam na nuli. Puno mi je draža ta matematika od one da sam 30 000 kn u minusu što nam velikodušno nude. Ali minus se mora vratiti. To nitko ne spominje. Samo tu i tamo na nekoj majici ili nekom zidu možemo pročitati: «Na mladima kredit ostaje.» Ako se ikad odlučim na takav minus, ne smijem imati nikakve zakonske nasljednike koji će ispaštati zbog mene. Ili ću za nasljednika prijaviti nekoga tko mi se u životu jako zamjerio pa želim da ispašta otplaćujući moj kredit, ne samo doživotno, nego generacijama iza. Jer taj netko će morati dignuti kredit da otplati moj dug (da, i to postoji, nekidan sam saznala, ljudi dižu kredite kako bi otplatili kredite, bilo bi smiješno da nije tragično), onda će taj kredit ostati na njegovom nasljedniku, pa će se priča ponoviti i tako u nedogled. Baš me zanima dokle će to ići tako. Kad Hrvatska uđe u Europu, većina stanovnika će taj dan vjerojatno dočekati u zatvorima ili na prisilnom radu. Na slobodi će biti samo korumpirani, a mi obični smrtnici ćemo zajedno dijeliti zatvorske ćelije. Možda to i nije toliko loše. Trošiš i uživaš, a onda završiš u zatvoru sa još gomilom takvih ljudi. Sigurno neće biti loše tamo, u raju je dobro, ali u paklu je ekipa! Samo što će država onda upasti u minus jer će morati izgraditi još zatvora! Ionako ljudi već čekaju svoj red za odsluženje kazne. Ja bih im predložila da od škola i fakulteta odmah naprave kaznionice. Ionako će ti ljudi u zatvore čim kroče u život, pa uštedimo prostor. Neka pokušaju s projektom sa faxa u zatvor. Onaj sličnog imena im je neslavno propao, ovaj će zagarantirano uspjeti. Zato se smiju oni glumci s reklama, znaju da ćemo se svi sresti na jednom mjestu pa ćemo partijati, i to uz plaćeni smještaj i hranu! Juhuuu! Vjerojatno su i pauni zato došli na bankomat, hoće i oni u naš raj. E, moje životinjice, to je ipak samo za ljude. Trošimo zajedno i vidimo se uskoro!
Post je objavljen 06.10.2005. u 15:53 sati.