Probudiš li se nekad usred noći, jer imaš osjećaj kako te netko-nešto...probudilo? baš sam NOćas na taj način ustao sebe iz sna i kreveta. Bilo je poprilično mračno, što je prirodno s obzirom da je bilo negdje oko 03 sata. Napolju je nastavljeno namakanje svijeta započeto jučer... Tko bi ga znao, možda tako prođu sljedeći dani, pa tek je ponedjeljak.
Osjetio sam se pozvanim da načas promolim glavu kroz prozor i pogledam ulicu, parkiralište...nekoliko neonskih lampi između par stambenih zgrada...ničega drugoga nije bilo.
Što nas budi u pozni sat noći? Jel nas bude vlastiti strahovi, ili je unutarnja budilica pokvarena... s obzirom na koji se način živi ne bi bilo čudno.
Nekoliko sati kasnije procmoljilo je jutro svoje otužno lice nad gradom...ooo rasplakanog li ponedjeljka, pamtim doduše i gore.
Jutro treba zaliti kavom... I vidi nastavka problema, nema struje...u svijetu tehnoloških čuda samo tako ni jedno od tih čuda ne radi...
Čuju se sirene hitne pomoći negdje u daljini... Nema kave... ne radi telefon...pada kiša, postajem nervozan...malo mi odgovara, pa malo ne to što sam...sam. Sada bih htio biti na ...Kubi, ispijati kavu pored nekakve potleušice, na molu uz more. Obučen samo u odrezane traperice...bos... Slušati more...baš ništa više nekoliko sati.
Poslije...pustiti poslije da dođe samo...Znao je Hemingway što radi, nije bio lud trčati Amerikom u žurbi , nije časio časa pravilno i polako otpiti vrijeme...svoje.
Što ti vrijedi biti bilo gdje, čak i na toplome, ako ti oko srca nije toplo?
Blog...blog...bloggg..bla...
Evo vidiš, ne prestaje kiša... Nit' boje nit' nit osjećaja..jebeno, bezveze zapravo. Najbolje ne raditi ništa, no to je najteže...Da posegnem u sebe prekopam po starim sjećanjima, ili još starijim, ili izgubljenim...ili ne?
Što li radi Kastro na Kubi sada? Jel' mu dobro? Sigurno je...zbog zraka tamo i podneblja koje ne poznaje ovakve cmoljavosti.
Uh što bi rado otišao, da sve zaboravim makar morao malo revoluciju dizati... Kasnije kada splasnu gušti...poslao bi nekim ljudima ovdje pokoje pisamce...tek tako, kada mi dođe.
I da sam barem ko' Che, jebem ti uopće nisam depresivni deprimirani skot, ali mi ponekad padne na pamet kako sam uvijek jebeno bio na krivom mjestu u krivo vrijeme s pogrešnim ljudima usred pogrešne zemlje okovane nekom meni nerazumljivom političkom mješanom picom....
Ono malo dobrih stvari čovjek brzo svari, a ostaje gorak ukus blata i pelina...jebote čovječe ništa bez Kubanskog smeđeg šećera, bez prave, debele, rukom smotane cigare, bosih nogu i domačeg ruuuma!!!
Pa makar petokraku morao zabiti posred čela...uopće me se netiče baljezganje lica sa ekrana, jebe se njima, ne žive oni svoja sranja..
Jednom prigodom mi je pokojni djed rekao, "kapitalizam je govno umotano u šareni papir". Nikada nisam volio zakrabuljene stvari i mačka u vreći, bolje i govno, bez šarenog papira, barem znaš na čemu si!!!
Zdravo.
Post je objavljen 19.09.2005. u 13:56 sati.