Mlađi braco mi se upravo vratio s ekskurzije. Bio je u Španjolskoj, zemlji u koju ja već dugo imam želju otići, ali to sad nije važno. U hrpi njegovih dojmova i opažaja je bio i komentar o talijanskim turistima koji su također boravili u Španjolskoj i izlazili u isto disco gdje i naši. I zamislite čemu su se moj braco i njegovi prijatelji začudili, i sablaznili se nad tim: «Oni Talijani stalno upadaju curama, ako ih neka odj... oni nastave dalje kao da se ništa nije dogodilo!» I, što je tu čudno? U toj priči je jedino čudan mentalitet naših momaka koji su preponosni za prići djevojci. Koliko puta sam čula od svojih muških prijatelja: «Šta ako ja njoj priđem a ona me odjebe?» A šta ako joj priđeš pa se ti njoj svidiš? Tko ne riskira, ne profitira. Neuspjeh doživimo na poslu, u igrama na sreću, u sportu. Znači li to da nećemo ni pokušavati odigrati neku utakmicu jer bismo mogli izgubiti? Ma igrat ćemo, truditi se, boriti se za to! Već sam pisala da je početak svih problema rečenica «I Bog stvori muškarca i ženu.» Ženu da bude družica muškarcu. Biblijska priča, ali istinita. Stvoreni smo da se miješamo jedni s drugima, dijelimo svoje nagone, stvaramo potomstvo. Kako ćemo to postići ako se bojimo međusobne komunikacije?! Norma ponašanja je da muškarac prilazi ženi. Danas se to, jasno, promijenilo, nije ništa neobično ni da žena priđe muškarcu, pa čak i da ga zaprosi. I ja sama priđem muškarcu ako želim doći do njega. Ali još je uvijek muškarac taj koji treba biti u lovu i vrebati. Tako je žalosno kad izađem vani i vidim muškarce na šanku sa svojim pivom, a sređene, utegnute žene samo vrebaju pogledom. I ostaju same.
Najviše hrabrosti imaju ružni muškarci. Vjerojatno misle da ionako nemaju što izgubiti. Ali oni ne prilaze ružnim ženama, bože sačuvaj! Ciljaju direktno na lijepe žene, čak i ako su desetak i više centimentara veće od njih. Tako da nije rijetkost vidjeti lijepu ženu i ružnog muškarca, jer se lijepoj ženi više nije dalo čekati...
Druga kategorija su lijepi ali glupi muškarci. E kakve sam sve upade čula do sada! Osim standardno glupog pitanja «A što ste vas dvije same?» (ako smo dvije, nismo same!), navest ću najkatostrofalnije:
- Kad ćeš se ustat sa stolice da ja mogu sjest, bole me noge. Naime, cijeli dan sam kopao septičku jamu, bio do grla u govnima. Izašao sam se malo opustiti, ali umoran sam...
- Ajde mi stavi ovu čašu na stol (bez molim te, ispričavam se), tebi je bliže. Uz to se počeše po jajima, kao da je to nešto najnormalnije. Da se ja usred kafića pred muškarcem počešem između nogu, zatvorili bi me u neku mentalnu ustanovu!
- Kritizira kako jedna fino sređena žena može piti pivo, da to nije ženstveno. Nisam znala da je pivo stvoreno samo za muškarce, i ako to nije ženstveno, a ti voliš žene, što radiš onda tu kraj mene?!
- Uzme vam čašu sa stola dok ne gledate (to on misli, žena ima oči i na potiljku) pa se pravi da nije ništa bilo. Kad vam strpljenje popusti, vrati čašu i počne pričati kako se upravo sad najeo ćevapa i luka i uživa u svom smradu iz usta, i ova piva mu sad baš godi.
Ne mogu više. Povratit ću. Najtužnije je to što ovo nisam morala izmišljati. Ja samo pišem svoj život.
Post je objavljen 06.09.2005. u 00:07 sati.