...potjerala nas je kiša u nedjelju s našeg godišnjeg odmora. Zbogom sunce, more, ljeto...kupanje i sunčanje...do nekog drugog puta. Ali nije da sam prežalosna, jer volim bablje ljeto, a raduje me i jesen. Raduju me šetnjice uz more, kada se smiri vreva i buka...Poslije svega što je bilo...još me uvijek puno toga raduje...a bilo je puno teških i ružnih stvari. I zato me raduje i moj povratak blogu i zato sam iznenađena lijepim i toplim komentarima nepoznatih prijatelja...ali ipak prijatelja!
A moj godišnji, zaista je pun lijepih sjećanja, slike i mirisi ljeta koji će mi se vraćati, grijati me i osvijetliti neki tmuran zimski dan, pa ću se nasmijati...onako tiho za sebe. Kupine crne i smokve, mirisne ljekovite travke, šuštanje lišća jasena i graba...oblaci i sunce iznad Velebita...i neke mile i drage osobe koje su ovo ljeto bile pravi lijek...
Malo roštilj, malo pivica, bevanda, gemišt...malo šale, malo priče iz davnina (to uvijek volim čuti)...kako su naši stari živili...moja baba, dida, moj pradjed...koje su to zgode i nezgode bile, pa opet, malo smijeha, šale...pa kupanje, kartanje...uberi koju smokvu, kupinu, pa šetaj, a kud god pogledaš, vidiš samo ljepotu...vidiš, ako te veže za taj kraj ono što kažu da "krv nije voda" i vuče te i što si stariji sve te više vuče...
I molila sam se puno, i molila sam se zajedno sa tetom Dragicom...s jednom tetom Dragicom, divnom ženom. Dobila sam puno savjeta od nje i predivne molitve sv. Brigite.
Šetale smo se skupa i gledala sam kako bura povija visoke trave, kako povija stabla...tako je i s nama zar ne? Ne damo se...Pognemo glavu, pa opet dignemo...padamo i dižemo se...ali ne bole me koljena više kao kad sam bila dijete... Boli i steže ono nevidljivo u grudima...Ali ne damo se!
Moj sin je proplivao, s jastučićima naravno...ali svejedno, veselim se svakom njegovom napretku...Naučio je pokoju psovku, što baš i nije za pohvalu, pa se bojim kad počne vrtić...imat će tete šta čuti, ali naučio je i Nadalinu i još jednu pjesmicu: