Daj, pošalji mi jednu sretnu misao.. Ali, uistinu sretnu.. Pazi neka to bude sretna misao i s aspekta zvijezda.. Jer tamo se trenutno nalazim.. I tako sam si mala.. I svi koje volim tako su mali.. I prolazni.. I to me uništava.. Unutar mene abnormalno velikim prstima Nevjerica grabi sav kisik.. I ostajem bez zraka.. Hoćemo li se sresti ponovno Negdje? Mogu prežaliti sve osim očiju male seke..
Daj, pošalji mi jednu stvarno veliku misao.. Da poruši svo ovo Neznanje koje mi koprca utrobu.. Ne znam što mi je došlo.. Ali, nekako je sve ostalo s druge strane.. Dijeli me nešto neprobojno od sreće..
Reći ćemo onoj Uznemirenoj Meni da su to samo hormoni.. Poremećaj kemikalija u mozgu zbog određenih dana kada se moja maternica sprema obnoviti za neku novu malu nadu.. Zbog eventualnog spoja mene i nekog drugog u nešto bolje.. Evo, već mi je lakše.. Potrebna je samo znanstveno utemeljena laž.. Bože kako mrzim riječ ''znanstveno''.. Tako je daleko od čovjeka..
- Daj, reci mi jednu sretnu misao – poslala sam mu poruku..
- Volim te. To je meni najsretnija misao – pisalo mi je na displayu..
I počela sam plakati.. Ne znam zašto..
- Daj, reci jednu sretnu misao – rekla sam maloj seki što se meškoljila na krevetu..
- Daj reci... – navaljivala sam brisajući nos..
A ona, mala, u pidžamici s crvenim praznim srcima, plakala je ispod pokrivača.. Jer je vidjela kako me ponijela tuga.. A malena je i boji se biti sama u sobi..
Post je objavljen 12.08.2005. u 01:14 sati.