Ima jedna stvar koja me muči već duže vrijeme, problem naizgled nerješiv. Naime, često radim do kasno i stižem kući nakon ponoći pa sukladno time drugo jutro volim malo duže spavati, recimo pola 10 mi je nekako super vrijeme za buđenje. Ali ne, nema šanse. Jer, događa se ovo:
KRUUUUUMMMMMPPPPPIIIIRRAAAAAA……LUUUUUUUKKKKKKKKAAAAAAAA………..!!!!!!
Već od pola 8 ti marljivi nadničari nude nam svoju robu na praiskonski način, vikom i dernjavom. Ne znam jeli to atavizam još od pećinskog čovjeka i kako se onda nudila roba. Zamišljam onog Krapinjonca, stvorio nešto viška pa ode kolegi u, recimo, Ivanec ili Kumrovec. E sad, ako dođe drito tipu na «vrata» ovaj će ga klepnut prvim kamenom i gdje je tad, ostao i bez krumpira* i bez glave. Pa je vjerojatno stao na pristojnoj udaljenosti i vikom pokušao zamoliti domaćina da ovaj razmotri ideju o razmjeni plodova. Ili se to vuče još od Srednjeg vijeka, kad bi slobodni poduzetnik (koliko je tada takvih moglo biti) stigao pod zidine grada pa bi ga stražar sa vrha pitao:
« Šta oš', kud si navro?!!»
«Imam krumpira i luka za prodat»
«Šta's reko, ne čujem dobro?!!»
i tad se možda rodilo, iz punog grla, iz sve snage,
«KRUUUUUUMMMPPPPPIIIIIIIRAAAAAAA….., LUUUUKKKKKKKAAAAAAA…..!!!!»
Kažu da je povijest učiteljica života pa neka se pozabavi i ovim problemom i nauči nas što je i kako bilo, a ne da goli i bosi skačemo u koprive zbog vlastita neznanja.
Jednog dana dati ću si truda, spustiti se iz svoje moderne pećine do tog Pavarotija i pitati ga jeli on ikad čuo mene da se, u rano jutro, derem pod njegovim prozorom. Naravno da nije, e pa stoga, molim da i pod mojim vlada samo ptičji pjev, huk vjetra i žubor kiše. I ponuditi ću mu rješenje problema. Zašto da ti tražiš ljude umjesto da ljudi traže tebe. U današnje vrijeme posvemašnje kompjuterizacije, interneta….bla bla bla….gubitak je vremena derati se pod prozorima. Prvo neka ti Štef napravi web stranicu, www.krumpira-luka.com, istu reklamiraj na svom starom tamiću, zatim isprintaj par puta mjesečno flayere koje ćeš ubacivati ljudima u sandučiće, a na kojem će pisati da stižeš u njihov grad tad i tad, na to i to parkiralište, da ti je krumpir mrak kvalitete, nasereš toga, a obavezno staviš i fotografiju neke cicate tete s vrećom tvog krumpira. To zbog muških kupaca koji će na neku čudnu foru pomisliti da ona osobno, polugola, prodaje krumpir te će nagrnuti pred tvoj mali kamion. Cice i guzice danas prodaju sve, pogledaj samo dnevne novine, pa zašto ne bi krumpir i luk. Pod mus moraš otvoriti i blog na internetu, najbolje istog naziva kao i web stranica. E, tu ćeš lijepo pisati o svojim iskustvima s krumpirom i lukom, koliko si danas prodao, tko su najbolji kupci, kako ovo i zašto ono….red tužbalice, red pošalice i ljudi će te čitati ko roman kad čitaju. I zvati će te da dođeš i u njihov grad, da i oni probaju tu kvalitetu. Da ne govorim o interent shopingu, ma samo sjediš doma u Međimurju pod svojom starom murvom i uz zdihani gemišt šalješ vreću po vreću, dok se konkurencija probudi ti si bogat čovjek, a moj san više ne trpi. Divim se sam sebi, tko bi rekao da u Idiota može biti toliko poduzetničkog duha. Sve se može kad zakipi….
Naravno, znam da svaki plan i program na papiru izgleda dobro ali u praksi može doći do raznih zastoja i prekrajanja. Stoga molim svakog tko je svjestan ovog gorućeg problema da ponudi svoje viđenje rješenja, da se pomogne tim divnim trudbenicima koji se toliko trude da na našim tanjurima bude krumpir i luk samo najbolje kvalitete, a i meni, Idiotu, da svako jutro, u miru, odsanjam svoj idiotski san.
*samo da preduhitrim eventualne nadobudne povjesničare, znam, znam, krumpir je do nas stigao puno kasnije, s Kolumbom valjda, pa ga ni pećinari ni ljudi u ranom srednjem vijeku nisu mogli konzumirati.
Post je objavljen 09.08.2005. u 00:49 sati.