U predvorju srednje škole nalazio se aparat sa čokoladicama i nekakvim sokovima. Aparata za kavu tada nije bilo. Stavili su ga godinu nakon što je moja generacija završila, kako to obično biva. Ta uobražena klinčadija također je dobila i reflektore za dvoranu, pa «plesnjaci» više ne djeluju tako socijalno.
Koji smo mi luzeri!
Uglavnom, proizvodi su bili posloženi oko velikog koluta, a svaki je bio odvojen zasebnom pregradom. Nakon što bi se ubacila kovanica, kolut bi se okrenuo, i sadržaj jedne pregrade postao bi dostupan.
No, pronicljivom oku dviju čokoladomanki kakve smo bile moja, tkz. «bankerica» (der Zimmer – soba; die Bank – klupa) i ja nije promakao par centimetara širok raspor među pregradama.
Među tatinim alatom pronašla sam spravu sličnu pinceti, samo veličine kineskih štapića i operacija «kupiš jednu – dobi'š dv'je» mogla je započeti.
Tutnuli bismo unutra 4 kn i kada bi se pregrada s našom legalnom čokoladicom otvorila, jedna bi ih pridržavala, dok bi druga «pincetom» izvlačila čokoladicu iz one slijedeće. Cijeli proces, premda nespretan, trajao je u konačnici svega nekoliko sekundi, zahvaljujući svakodnevnoj praksi.
Bile smo izrazito ponosne na svoj dotad neotkriveni talent.
No, vrhunac zabave tek je slijedio: promatranje (sa ugla) ljudi koji, uslijed želje za slatkim, dolaze do aparata i ubacuju kovanice. Kolut se okreće, vratašca se otvaraju, ali – na njihovo zaprepaštenje – pregrada je prazna. Njen sadržaj već je počivao u našim pohlepnim želucima.
Njihove zbunjene face i upitnici u oblačićima iznad glave i naše okrutno kreveljenje malo dalje.
To treba doživjeti!
...
Prijatelji mojih roditelja imali su, i još imaju, kćer mojih godina.
Zakon međuljudskih odnosa nalagao je da svaka od mama što češće (iz pristojnosti, jel) poziva kćer one druge na prespavljavanje kod njih.
Kako sam i tada živjela u Centru, moj pogled s prozora na hrpu prolaznika nju, iz vukojebine, naprosto je oduševljavao.
Iz oduševljenja rađale su se ideje.
Preko dana, spustile bismo žaluzine do pola, i vodom iz šprica prskale zrihtane pičkice i frajere u odjelima, pretežito. Katkad i one ostale.
Preko noći, kad se grad isprazni i utihne, bacale bismo kovanice starih dinara ljudima pod noge, i uživale promatrajući ih kako se osvrću i tragaju za misterioznim predmetom «koji im je ispao».
Naivci!
...
Bilo je to u nekom od razreda osnovne, onim višim. Dakle, početak perioda kada te počnje prati želja da izgledaš starije. Za par godina će te, pretpostavljam, prati želja da izgledaš mlađe. Stalno nas neke želje peru u krivo vrijeme.
Nažalost, moji konzervativni roditelji (koji možda i nisu bili toliko konzervativni, koliko u besparici, pa su to prikrivali hinjenom
«konzervativnošću») odbijali su mi financirati ikakve maskare, sjenila i slične ženske «neophodovštine» ,s kojima su se neke naprednije curice već odavno kurčile. A koje su bile prvi korak prema odraslosti. Smatrali su da za to ima vremena. Meni se nije činilo da «ima vremena». To mi se ovih dana čini.
Takozvani «uvijek-postoji-još-jedan-rok» sindrom.
Enivej, običavale smo gmizati između polica novootvorenog DMa u blizini škole i pomno proučavati svu tu kozmetiku, razvaljujući usta nad cijenama s glomaznim brojevima, koje smo vjerojatno tek netom učile u školi.
Osjećale smo se balavo i besparično.
Ne sjećam se više tko je naletio s dezinformacijom da je funkcija DMovih kamera isključivo zastrašivanje te da dotične u biti ne rade, ali već idući dan odvažile smo se na naš prvi kriminal.
U školskim ruksacima uvijek je bilo dovoljno mjesta za malo šminke, koju smo oprezno uvaljivale unutra. Tresla sam se od glave do pete.
Kupile smo kaugume na blagajni – da prodavačicama ne bi bilo sumnjivo. I nije im bilo. Što nas je ohrabrilo da akciju «čopinga» ponovimo još par puta.
Vele naši stari (sad se malo preseravam...): «Vrč ide na vodu dok se ne razbije».
Te starkelje uvijek nađu neke glupave primjere, ali poanta ove zakukuljene konstrukcije jest: ulovili su nas, naravno. Iliti ga, naš vrč se je razbio. Opet sam se tresla od glave do pete. Morali smo sve vratiti (ili gotovo sve...hi-hi!) i obavijestili su školu. Škola je obavijestila roditelje. Kažnjena sam doživotnom zabranom izlazaka. Baš doživotnom...ne'š ti!
Nikad više nisam ništa ukrala u dućanu. Ali, bilo je zabavno.
...
Čemu ovaj post? Podsjećam samu sebe na one penziće koji udave pričama iz mladosti svakoga tko se nađe u blizini.
Pa, eto, katkad mi se javljaju fleshbackovi (ne, nije od "bombona", zlobnici jedni!).
Fali mi djetinjstvo. Onaj «alibi vragolaste klinke» koji je opravdavao njene ludosti. Kao, «Ah, djeca! Što im sve ne padne na pamet!»
Već neko vrijeme ispala sam iz skupine «ah, djece!» i sad su kazne puno strože.
Ufurali smo se u svijet odraslih i očekuje se da se sukladno s tim i ponašamo. Primjereno.
Vrećica od čaja se ne cijedi stiskanjem prstima, nego se (kulturno) omota oko žličice i zategne. To mi uvijek traljavo uspijeva, pa izbjegavam čaj u bircu.
Svi su ukočeni. I ja sam ukočena zbog sveopće ukočenosti.
I baš mi dođe da s prozora drmnem nekoga kovanicom u glavu.
Post je objavljen 06.07.2005. u 16:25 sati.