Plavo. Neograničena sloboda kretanja. Savršenije od letenja. Jedan lagani zamah perajom i pomjeraš se u željenom pravcu; gore, lijevo, desno, dolje… Plešeš u savršenom okružju - najveličanstvenija sila na našoj planeti, a pušta te proći svojom nutrinom. To što te okružje je praiskonska tvar od koje je sve počelo i od koje si sam sazdan. Nadmoćno preuzima kontrole tvog mozga i srca; brige, mržnju, patnju; sve što narušava harmoniju moraš ostaviti za sobom (svaki otpor je uzaludan), to je sad sasvim nebitno, sad si dio nečeg nemjerljivo većeg od sebe. Nestvarno, kroz snove, slijediš zadanu koreografiju i svaki pokret je muzika. U daljini čuješ spori ritam disanja, jesi li to ti ili riba mjesec čija silueta lagano prolazi ne obazirući se na tebe? Nije bitno, ništa više nije bitno, ovo blaženstvo ne želiš napustiti. More ti tiho, na uho, šapuće sve tajne svemira, pokazuje ti otkud si došao i kuda trebaš ići.
Sve ovo je Luc Besson uspio prenijeti i onima koji nisu nikad stavili na sebe te čudne boce i cjevure i otisnuli se dolje, u dubine; na trenutak nam je odškrinuo vrata Edena i zato smo mu zahvalni. Mislim da tu leži tajna uspjeha filma Big Blue. Ove impresije je nadogradio odličnom pričom i studioznom razradom karaktera. O kompleksnosti Encove ličnosti govori scena u kojoj on prolazi pravu traumu gledajući pogibiju Žakova oca i Žakov očaj. Znači, duboke emocije se kriju ispod vanjštine seoskog grubijana. Neću sad obrazlagati koji nas to kompleksi tjeraju biti najjači, najbolji pod svaku cijenu – i u ovim krajevima vlada sličan mentalitet. Ne znam koliko je to poznato, ali glavni likovi su stvarne osobe iako im je životopis skoro sasvim izmijenjen. Pravom Encu se nije svidjelo Bessonovo viđenje njegovog karaktera (zbog toga njegovo prezime u filmu glasi Mallorca, a ne Maiorca – tako je LB riješio problem) i dugo se borio za zabranu prikazivanja filma, barem u Italiji. Tako su Talijani kasnili s premijerom Big Blue par godina (čini mi se da je premijera bila tek 2003., ali nisam sigurna). Imam premalo podataka da bih stala na bilo čiju stranu, a kako ovaj film doživljavam jako emotivno, pa gledala sam ga nebrojeno puta, bilo mi je jako žao zbog ovakve situacije. Nažalost, dogodilo se nešto puno gore i od toga. Poslije duge i stalne borbe, depresija je pobijedila i Jacqes Majol se ubio u Livornu 2001. Je li nepravedno i površno na njega gledati na način kako ga je Besson vidio? Vjerujem da jeste, ali moram priznati kako ga ja i danas, poslije svega, još uvijek vidim identično liku iz filma. Ako ništa, jedno je sigurno – bio je istinski zaljubljenik u more i delfine.
P.S. Prije dvadesetak godina sam pročitala rad vodećeg ruskog znanstvenika koji se bavio istraživanjem delfina, tj. njihovom inteligencijom. Zaključak je bio kako se u moru milionima godina prije pojavio inteligentni oblik života i razdvojio se u dvije grupe. Jedni su "izašli" na kopno i tamo nastavili svoj razvoj, a oni inteligentniji su ostali u moru.