"Valja se nadati da je prošlo doba kad je bila potrebna bilo kakva obrana 'slobode štampe' kao jedna od zaštita protiv podmitljive i nasilničke vlade" J. S. Mill, O slobodi, 1858.
Iako se teško može reći da je nakon stoljeće i pol nestalo potrebe za obranom slobode medija od vlada (vidi zadnji slučaj vladina obrušavanja na Večernjak pa i haaško obrušavanje na novinare fokusa i hrvatsko slova. Nije li zanimljivo kako su uvijek novinari krivi za curenje raznih dokumenata, a nikada zaposlenici tih institucija? To nas još prati vizija novinara kao produženih ruku tajnih službi), ali sada su mediji dobili i nove 'neprijatelje'. Upravo one u čiju korist rade. Nas građane i građanke. Teško da se može opravdati objavljivanje forografije navodnog širitelja AIDS-a na naslovnici, identiteta silovane žene ili puno ime i prezime navodnog ratnog zločinca. Sasvim se možemo složiti da mediji imaju tendenciju fleksibilnog shvaćanja vlastite slobode i etike. No da li bi zaista bilo u interesu javnosti da nisu objavljeni svi ovi zadnji slučajevi zlostavljanja djece (digresija : pri čemu ne mislim samo na Brezovicu, sjetite se vršnjačkog nasilja na Lošinju, skandala oko udomiteljskih obitelji, ovo s brezovicom mi se čini da traje tako dugo jer se dešava već dugo i jer je toliko visokopozicioniranih osoba u to upleteno da jednostavno imaju 'materijala', Žganec je svojim odlaskom skinuo dio s ministarstva, Bajić sa smjenom tužiteljice i sad se samo čeka Kaptol sa Brajšom. To će trajati tako dugo dok Brajša ne ode. I ma koliko Bozanić pokušava pozivati na državne institucije i nadalje insinuira da možda ničega nema, iako, stvarno mi nije jasno koji još dokaz treba), ili da novinari nisu počeli čeprkati zbivanja tijekom rata ili ma na koliko kriv način su to napravili, nije bilo izvješteno kako ugledni lokalci napadaju žene po hotelima (no, tu su se mnogi mediji, poput Bozanića postavili po principu 'ukoliko', svi su se pretrgli da pronađu najrazličitije motive njene optužbe, ali i inače kada je silovanje u pitanju redovito koriste pridjev 'navodno') ili da nisu otkrili slučaj Žužul. Nikada nam ne smeta kad novinari diraju u političare, naročito ove visokopozicionirane. Dapače onda smo svi kao u staroj rimskoj areni, tražimo što više krvi. E, al nisu samo političari problematični. Ne rade samo oni s*nja koja pokušavaju zataškati. Rade ih i škole, i naši susjedi pa i Crkva. A novinari su počeli pikati u sve. I sada odjednom to nikome ne paše. Ne želimo znati što se dešava po domovima za nezbrinutu djecu. Želimo vjerovati da su to medijske konstrukcije. Jer ne želimo vjerovati da dijelimo isti zrak s monstrumima. Ne želimo vjerovati da ljudi koje volimo i cijenimo su daleko od savršenstva.
Naravno, pitamo se gdje je granica slobode medija. Puno se o tome pričalo, na zapravo po mom mišljenju najbenignijem slučaju prošle godine, famoznom slučaju Severina. Babić je bio samo katalizator, pornić je već bio na netu, ljudi su ga već downloadali i to bi eskaliralo tako i tako. Ona je javna osoba, pri čemu vjerojatno najpoželjnija žena u zemlji (uz sveprisutnu Renatu Sopek), a ljudi su voajeri. Za nju najnesretniji mogući spoj. Babić nije distribuirao. On je samo informirao. Naravno da se tu inforamciju teško može nazvati informacijom od javnog interesa, ali tko uopće može definirati javni interes. I veliko je pitanje dali je to stvarno bilo etično? Ali na kraju, može se reći da smo mnog toga naučili o sebi kao zajednici na tom slučaju (sjetite se samo kako je Ona bila tretirana, a kako On. Kako smo glumili puritance, a masovno gledali. Kako smo svi ipak puno razgovarali o slobodi i granici medija te položaju žene u društvu)
Nadalje, kako sve više kročimo u ozbiljan pluralizam, počinjemo sve više shvaćati da je, štono bi se reklo 'svatko do nas krvav ispod kože', svi mi imamo svoje stavove, vrijednosti, mišljenja i nitko od toga ne može pobjeći, niti bi trebao. I tako mi danas imamo najnormalnije, kao i u čitavom svijetu uostalom, politički deklarirane listove. Ljevi Feral i Novi list, desni Fokus i Hrvatski list, demokršćanski Večernjak, u načelu liberalan Jutarnji i Globus, ako se samo držimo tiksnih medija. I bit će toga sve više. Ali naši ljudi teško prihvaćaju pluralizam. Cijelu svoju povijest živimo u sustavima 'jedne i jedine istine'. U sustavima gdje si ili u pravi ili si disident u bespućima južne amerike, kanade ili njemačke. Danas smo došli do toga, a to se najbolje ocrtava u medijima, da nema Istine. Postoje samo percepcije koje su oblikovane našim socijalnim backgroundom, interesima ili političkim opcijama koje preferiramo. Naravno, teško je ili barem puno teže je živjeti i takvom svijetu jer on zahtijeva svakodnevno kritičko promišljanje, donošenje stavova, opasnost da se bude u manjini, a nitko ne voli biti u manjini (ili barem malo ljudi). Svijet je pretežito nijansirano siv i teško je u njemu nači svoje čvrsto mjesto. I čini mi se da svi ponajviše mrzimo medije jer nam to svakog dana trljaju u nos.
I iz ta dva razloga, objavljivanje informacija od javnog interesa i promicanje pluralizma, mediji nam nasušno trebaju.
S druge strane, kao što smo mlada demokracija, tako su i svi naši mediji mladi. Kao što su se naši političari učili kulturnom demokratskom ponašanju (i još se uče), tako se istome uče novinari i mediji u cjelini, ali i svi mi skupa s njima. To se ne dešava i neće se desiti preko noći. Ali svakako nije rješenje u tome da sada svi samo vičemo : 'Mediji ništa ne valjaju, oni lažu, oni su neprofesionalni'. Potrebno je stvoriti učinkovite mehanizme koji će prisiliti medije da profesionalno rade svoj posao, a to je prvenstveno posao struke, nikako pravosudnih organa (osim u slučaju kada se radi o zlonamjernom širenju lažnih informacija) ili države. A mi kao čitatelji možemo jednostavno ne kupovati ono što nam se ne sviđa, a i kad čitamo ono što nam se sviđa biti svjesni činjenice da su one samo produkt tog sivog svijeta u kojem živimo. No vrištati 'Mediji su zlo' za demokraciju je jednako pogubno kao i vikati 'Stranke i političari su zlo'. Kao što ljudi nisu savršeni, tako nije niti jedna njihova djelatnost.