Ovo bi mogao biti još jedan osvrt na koncert Dugmeta.
Odrastanje moje generacije obilježilo je Bijelo Dugme. Od Dana kad smo počinjali biti aktivni slušači album Kad bi bio bijelo dugme je kamen temeljac naročito b strana ploče. Taj pastirski rock kako su zvali umni kritičari okrenuo je čitavu generaciju djece sedamdesetih prema gitarama i rock en rollu. Prvi put gledao sam ih sa 16 godina u nesretno vrijeme pred Bregin odlazak u vojsku. I danas na omotu Eto baš hoču stoje potpisi ondašnje petorke. Nesretni splet te turneje obilježio je obrat kod Hajdučke česme. Bio sam previše balav da bi me odgovorni za moje odrastanje pustili. Godina 79 i veliki povratak. Onda sam već bio stariji i koncert na stadionu Jna Bio je nekako moje vatreno krštenje velikih fešti. Makar negdje po najvećoj vručini Davorin Bogović i kompanija zapjevali su: Ja sam odrastao uz ratne filmove u boji... U tom trenutku novi val je buknuo iz podzemlja i zatresao čitav stadion. Noč prije kazalište je u Vinkovcima prodalo jedva tridesetak ulaznica a nakon stadiona Jna postaju poznati. I eto sad nakon 26 godina ponovno trava stadiona i veliki spektakl. Oni su u stvari bili samo povod i da nisu otpjevali ni A čitav stadion bi pjevao. Tisuće Bebeka, Alena i Tifi dovodilo je svoja grla do krajnjih granica. Svi smo se tada sjećali neke naše mladosti nekih cura ili dečkiju i poljubaca uz Selmu i ostale balade. Eto po malo smo došli kući i prespavali. Da li sam razočaran. Ne ni u kom slučaju. Bez obzira na sve manipulacije i razlike od 15000 ljudi (čitav jedan gradić) bezobrazno skupe pive, inzistiranja da se dođe prije valjda da bi se popilo što više te pive, bregino loše sviranje i neke tehničke poteškoće ipak je to događaj za koji ću s ponosom moći reći Bio sam ondje.
Post je objavljen 23.06.2005. u 12:12 sati.