Budući da danas sunce sja, idući na posao razmišljao sam ja. I mozak mi je izbacio sve do sive kore spoznaju da je Braudel smislio dobre fore
(e sad bi mogli dalje repat kad bi se zbilja potrudili, al bolje nastavit u prozi)
Alzo: Braudel je smislio da u povijesti postoje fenomeni različiti po dosegu. Jedni su kratki, drugi srednji, treći dugački. Dugački su mu bili najzanimljiviji. Usporedio ih je s valovima (valjda onim podzvučnima, koje mi ne čujemo jer su za naša uha preveliki, ali se šire jako daleko). Ti fenomeni longue duree (bio je Francuz taj B) određuju ljude i ljudsku povijest na jako duge staze. To znači --- države se mijenjaju, generacije prolaze, granice se šeću vamo-tamo, kulture, mode, vrijednosti nastaju i nestaju kao cvijeće u vrtu --- a longue duree okviri još uvijek nas određuju. Nas kao i naše praprapraprabake, kao i one bake koje su bile --- ili bi bile --- nekoga drugoga, ali su živjele ovdje... Pomislite, recimo, na transformacije festivala koji označava kraj godine i zimski solsticij: za Rimljane jedno, za Slavene drugo, u srednjem vijeku treće, u moderno doba četvrto --- a još uvijek, u trenu kad s D i J donosim bor i upaljenu svijeću u kuhinju i recitiramo onu smiješnu "molitvu" pune lagve vina i ambare žitka, puričov racičov, gusičov teličov... --- još uvijek radimo nešto što su radili dvije i, valjda, tri tisuće godina prije nas (i još nam uvijek to nešto znači: iz sentimentalnih, ili nekih drugih, razloga bilo mi je jako važno da to izvedemo, i jako drago što jesmo). Putevi kojima pastiri gone stada... Što jedemo... Kuda rijeke teku... Onda nas ošamuti kad vidimo da je nešto što smo smatrali esencijom Svojega zapravo Tuđe...
(A nakon nekog vremena, žalosno je gledat, Braudelova inspiracija pretvara se u uredne i nemaštovite doktorate, ali to je druga priča.)
Ono što je meni palo na pamet danas na suncu jest kako longue duree postoji i u našim životima, ne samo u povijesti naroda, prostora i ostalih makro-fenomena.
Gledate svoj život iz dana u dan: više-manje isto. Pišete dnevnik (kao Pepys): upravo je zbog te istosti dosadan, upravo je istost osnovni problem dnevnika. (*Postoji dnevnik biskupa Maksimilijana Vrhovca, gdje je najveći broj zapisa ovakav: 12. 6. nihil (= ništa). 13. 6. nihil. 14. 6. nihil. itd.) A onda, najednom --- više niste onaj tko ste bili. Otkud? Kako? Malo je prijelomnih trenutaka, malo se života promijeni u magnovenju. Ili barem manje nego što ih se promijeni na onaj drugi način. Longue duree --- svaka od tih nezanimljivih, neprimjetnih stvari --- i "ritmovi godine", godišnja doba, uostalom --- određuje nas isto kao i fatalan susret, presudna svađa, sudbonosna pobjeda u finalu prvenstva.
Kako uhvatit te dugačke valove?
Post je objavljen 31.12.2004. u 14:30 sati.