Vratih se ja prije neki dan iz Lovrana. Ona moja studentska udruga, koju sam već spominjala tamo negdje, odlučila nas je odvesti na još jedan izlet po Lijepoj našoj. Ovaj put malo sjeverozapadnije...Uz sipanje abnormalne količine maštovitih argumenata i slaganje sažalnih faca, misija žicanja predragih mi roditelja da mi udjele nekoliko stotina kuna za tu avanturu- uspješno je okončana. Bravo za mene! Mogu odmah u odvjetnike!
Dočekali su nas ljudi iz cijele Hrvatske+desetak pridošlica iz inozemstva. Tek se na ovakvim skupovima uvjeriš koliko su mentaliteti, ovisno o regijama i državama, različiti. Kada bi zanemarili naglasak, mogao bi nepogrešivo strpati osobu u dio zemlje iz kojeg dolazi.
Dežurni zajebanti i podizači atmosfere su, očekivano(?), bili splićani i ini dalmoši. Oni, pak, najmarljiviji većinom su došli iz istočnijih dijelova (čitaj: slavonci). Mi purgeri smo valjda nekakva zlatna sredina. :)
Raspored koji su nam dali prvi dan učinio nam se prilično demotivirajuć... Naime, slobodnog vremena nije bilo ni minutu više od onog koliko ti je potrebno da skokneš do WC-a ili, ako si izuzetno iskusan pušač, zapališ jednu na brzinu. Ali, kasnije smo se uvjerili da su predavanja i sessioni, koje su nam servirali, toliko zanimljivi, da nam to niti ne smeta...Pričalo se na engleskom, tako da smo se svi međusobno kužili. Neopisiv je osjećaj pričanja sa ljudima druge rase, sa sasvim druge strane planete, kao da su ti susjedi. I, ako sam ikada osjećala nekakvu nesigurnost pri prilaženju strancima, sad je sasvim iščezao. Katkad te neki šveđanin može bolje razumijeti od prijatelja kojeg poznaješ cijeli život..
Hotel je, pak, posebna priča. Terasa s pogledom na more, ukusno uređene sobe, veliko kupatilo i teta spremačica koja, bez prethodnog kvocanja (moram to napomenuti mami!) posprema za nama. Da ne zaboravim švedski stol za svaki obrok (koji krivim za žuljanje, inače komotnih, traperica)...Za Božić sam zaželjela od djeda Mraza da mi sredi da živim tamo!
Inače, ako ste pomislili da smo cijelo vrijeme samo radili-očigledno nas smatrate prenadobudnima. Navečer smo organizirali party-je (koji su u određenim trenucima više ličili na orgije ili društvo neizlječenih alkoholičara), ali glavno da su trajali sve do jutra. I da su bili predobri. Još uvijek odrađujem sve propuštene sate spavanja, koje je tada bilo zaista posljednja stvar na listi kriterija.
Mogla bih pričati o tome satima, a da i dalje neki zanimljivi događaji ostanu nespomenuti. Zato odustajem...Nakon sunčane i tople obale, evo me natrag u ledenom, turobnom Zagrebu, k svakodnevnoj rutini i nagomilanim ispitima koji nestrpljivo čekaju na mene.
Ne valja putovati, ako si sklon nostalgiji...
Post je objavljen 15.12.2004. u 02:11 sati.