Dosao je i taj dan da sam morao izvaditi dopunsko zdravstveno osiguranje.
Ustao sam u tri ujutro, napunio termosicu kavom, slozio si cetiri sendvica, izljubio najblize, pomolio se Budi, Jahvi, Svevidu, Perunu i otisnuo se u avanturu.
Priblizavao sam se zgradi socijalnog osiguranje pri tom sam se pazljivo suljao pazeci da ne uznemirim pse koji svojim lavezom upozore zaposlene u socijalnom da se neko priblizava.
Tada socijalci brze bolje postave znak PAUZA i ti se mozes slikat cekajuci do bez svijesti.
Prisao sam ulaznim vratima gdje me je docekalo naborano lice jednog čiće.
Ocinski, doduse krezavi, osmijeh: "A gdje si ti krenio decko?"*
Hrabro sam odvratio:" Da izvadim knjizicu za dopunsko zdravstveno osig."
"E sinko moj, ja ti cekam od nedjelje ujutro i uhvatio sam odlican broj a koji ti imas?"
Treptaj oka (da odagnam suzu straha) a onda bojazljivo pitanje "Kako to mislite, koji broj imam?"
"Haaaahhaaaa, pa on nema ni broj." čića se iznenada razveselio kao malo dijete "Razgacislavka ovo moras cuti!!!"
Primjerak savrseno ocuvane mumije je izvirio iza zavoja. Svoje oci prekrivene mrenom usmjerila je u mom pravcu.
"Kako slatko dijete" a onda sa okrenula prema čići "sto je bilo, sto se ti dernjas?"
Dida se gusio od smijeha ili od asme: "Ovo je bolje od povecanje penzije, daj zovni i Bunarku da ne moram dva puta prepricavati!"
Dok je Razgacislavka prebirala iza po lesevima da nađe Bunarku, didica je sve teze disao.
"Doc bez broja u socijalno, haaaaaahhhhhaaa!" jednom rukom je brisao suze a drugom se drzao za prsa.
Zbrojivsi dva i dva, krenuo sam u ofanzivu: "Ako vam je to smijesno sto bi tek rekli na onaj slucaj kad sam skocio pod pauzom da izvadim osobnu."
Čića je izbecio svoje oci u mene i raspalio sa smijehom jos jace. "...pauza....osobna..."
A onda sam ispalio tus. Namrgodivsi se pogledao sam u sat i zabrinuto pitao :
"A sto mislite hocu li biti gotov do 09:00?"
Dida je jace stisnu prsa, i nekoliko puta plitko udahnuo a onda se sa zadovoljnim osmijehom strovalio uz sid socijalnog.
Iz njegovih hladnih i ukocenih ruku uzeo sam broj za cekanje.
"Hm, nije lose, nije lose, broj 16. Stvarno bi mogao biti gotov do 09:00"
Iza zavoja izvirise dvije pohabane starice, u jednoj sam prepoznao Razgacislavku a druga je pretpostavljam bila njena drugarica jos iz krizarskih ratova - Bunarka.
Sa strahom su gledale cas u bezivotno tijelo Dide kojem nisam saznao ni ime, pa opet u mene.
"A sto se njemu dogodilo?" promucala je Bunarka.
"Nista sto bi nateralo ove barabe iz socijalnog da pozure sa izdavanjem knjizica!!!"dreknuo sam.
"Zar je dotle doslo, da ljudi umiru u red cekajuci jebeno dopunsko?"
Razgacislavka i Bunarka su prihvatile i zajednicki graknule "Tako je!!! Zar je dotle doslo!!! Zivijo!!! Dole!!! Gore!!!"
Blazena senilnost.
Kad se vika malo smirila, prisao sam mojim novim saveznicima.
"Nego dame moje, a koje vi brojeve imate?"
* Samo te, valjda, jos u Hrvatkoj zovu decko iako si prevalio tridesetu
Post je objavljen 23.11.2004. u 16:59 sati.