U što starimo?
14.07.2018., subota
Ponosni...
|
Ovih dana u ovom nogometnom ludilu, jedna stvar mi je non stop u glavi. Voljela bih da je on to mogao doživjeti. Skupa smo znali gledati sve naše sportaše, što rukomet, nogomet, skijanje. Brat bi uvijek išao gledati vani, mama bi gledala u sobi sapunice, a nas dvoje smo skupa pratili sport. Svaku utakmicu na ovom prvenstvu bi se toga sjetila, kako mi to nedostaje. Sav ovaj uspjeh vatrenih tjera mi suze na oci, ne mogu biti ravnodušna, ne mogu reci na glas, ali jako mi fali. Falit ce i sutra na finalu, nadam se da gleda odozgo i da je ponosan kao svi mi, znam da je...  |
27.02.2018., utorak
Bakar 2
Dan nakon bure sve je ljepše. Noćna šetnja je ugodna, koja pahulja dobrodošla, sreća je u malim stvarima.            |
Veljača
|
Bura dere već već drugi tjedan u bakarskom zaljevu. Podsjeća me na veljaču 2012. godine kad je okovala sve od Bakra, Senja pa nadalje. Ne popušta, ali tako to mora biti, zima je... Ovako je jučer bilo u Bakru:         Bakarac  |
16.11.2017., četvrtak
Konji
|
Volim ih vidjeti. U prirodi, slobodne koliko to mogu biti. Konji. Tako posebni, jedinstveni, tako veliki, a tako plahi... Ove sam srela u Lici, kod Perušića.        Ovaj pozer mi je prišao, no nažalost nisam imala kocke za njega, drugi put ću se pripremiti... Zaslužio je... Oznake: konji |
06.01.2016., srijeda
Noćna šetnja
Nova godina došla, novi snijeg, napokon sam ga docekala. Trenutno na GO u Ličkom Osiku pa sam si priuštila jednu noćnu šetnju Osikom. Vrijedilo je:)   Oznake: zima lički osik |
12.12.2015., subota
Let it snow...
|
Prošao je i sveti Nikola, stiže Božić. Malo sam se iznenadila kad je kolegica za sv. Nikolu tražila kćeri šibu za kupiti jer sva djeca u vrtiću imaju šibu pa bi i ona, uz sve ostalo što joj je namijenila. Drugi dan dolazi kolegica i kaže da maloj traži zlatokosu lutku s kosom do poda, da ona ima dvije do pol leđa ali da mala hoće do stopala jer tako prava zlatokosa izgleda... I tako mislim si ja kako ništa od toga nisam imala kao dijete, ne sjećam se ni da sam takvo što željela. Kod nas nije bilo takvih darova, mislim da se ni mama nije zamarala time niti sam ja znala za takvo što. Znala sam da šibu dobivaju zločesta djeca pa sam bila ponosna što šibu ne dobivam, kod nas su slatkiši uvijek bili in. I tako gledam sad koliko se toj djeci udovoljava i istovremeno ne mislim da sam išta previše propustila što to isto nisam imala. Ono što ja volim u ovo doba godine i ono što smo mi kao djeca radili jest sanjkanje. I zato kad vidim snijeg, saonice, uhvati me nostalgija jer to je ono što smo mi imali. Imala sam skijaške dječje hlače, saonice i noge za uspeti se do najveće uzbrdice kako bi spust bio što bolji. To je bilo to, cijeli dan na ledenom zraku, obrazi crveni, noge mokre. To sjećanje na djetinjstvo je nešto cemu bi se uvijek vratila da mogu, to je ono što ja svake zime poželim i što probudi veliko dijete u meni. Ne znam ni skijati, ni rolati da idem sad na ova novootvorena klizališta, znala sam samo sjesti na saonice i pustiti se s jednog kraja Pirote do drugog. Nama djeci su najveći neprijatelji bili čistaći ulice, oni likovi iz cesta što dovezu sol i pospu cestu, njima i babama koje su to isto radile smo u inat znali i posuti vodu i zalediti čitavu cestu. Bila su to neka druga vremena, drugacija djeca nego danasnja. Kad kažem da ne razumijem to ugađanje djeci, uvijek ce mi netko reci da ja to ne razumijem jer nisam majka, ok, mogu se složiti s tim, ali i moja mama je bila majka pa ne osjećam da me necime posebno zakinula... Naravno, ne mislim nikome ništa pametovati, nisam tu radi toga. Nakon dugo vremena sam samo sjela i poželjela reci po stoti put koliko volim snijeg i sanjkanje i koliko je bilo lijepo biti dijete neoptereceno materijalnim, bila je bitna igra, koja gruda snijega, najbrže saonice, najveći vlakić koji smo mogli napraviti kad se svi povežemo. Ponekad smo znali završiti u potoku, ali uci u toplu kuću i presvući se, utopliti, to je bio osjećaj toplote, nikad više ponovljen... Lijepo je bilo biti dijete u nekom drugom vremenu, zaista je, šteta što je djetinjstvo naglo prekinuto, što taj osjećaj ne traje vjecno... Keep trying  |
16.07.2014., srijeda
Onaj osjećaj
|
Onaj osjećaj kad čovjeku dođe i zapita se zašto nisam rođena pod sretnom zvijezdom. Onaj osjećaj kad si posran od drugih, onaj osjećaj kad se gadiš sam sebi, onaj osjećaj kad si kriv za sve i onaj osjećaj kad bi sve poslao k vragu. Onaj osjećaj kad ne želiš dati gušta drugima ali te svejedno slome... Onaj osjećaj kad ti se čini da sad pišeš ka svi oni koji svakodnevno na fejsu započinju rečenicu sa:"Onaj osjećaj". Onaj osjećaj kad bi opet svima sve rekao, ali ne možeš. Onaj osjećaj kad pukneš pred krivom osobom, onaj osjećaj kad znaš da će ta osoba svima sve prenjeti. Onaj osjećaj kad si nemoćan, kad želiš promjene, kad ne znaš kako do njih doći, kad te uzela kolotečina i kad ne znaš kako pobjeći i vrijedi li bježati?. Onaj osjećaj kako sve radiš naopako, kako ti ništa ne ide. Onaj osjećaj kad želiš reći nešto pametno, a ispadaš gluplji nego što jesi... Onaj osjećaj kako bi zbrisao na kraj svijeta, kako bi svima rekao zbogom... |
24.06.2014., utorak
Ora, Ore, Ori - 2. dio
|
Danas se u Jajcu slavi blagdan Sv. Ive. Moji iz Travnika pohode Jajce pješice, nisam ih pitala ali znam da je tako. Tako je svake godine, ja ne idem tamo, daleko sam, bila sam kao dijete jedanput, autom. Otkud ja o sv. Ivi i Jajci?, jednostavno taj dan me asocira na Oru, babu Oru. O komu?, o čemu ja?, opet o babi Ori. Često je se sjetim, često mi padne na pamet što bi ona rekla, kako ironična bi bila na nešto, komu bi što podvalila, koga bi nasmijala, kome bi se čudila... Eh koliko smo slične, tko bi rekao da je ostavila toliki trag na meni. Ona se molila bogu za mene, ona me učila da se molim bogu no nisam sigurna koliko me dobro naučila, ona me čuvala, ona me kudila... Posebna je bila ta moja baba, ne znam je li glupo reći no vidim dosta sličnosti među nas dvije, a smetalo mi je nekoć kad bi me zezali da sam ista baba Ore. Na današnji dan nas je napustila, a molila se Sv. Ivi, mnogi se mole, ja baš i ne znam. Da baba čuje što sad pišem rekla bi sigurno kako to možeš reći, bolje šuti, ali što kad je tako. Baba je bila iskrena na svoj način, a ja sam na svoj. Fali mi i ona i on. Moja baba nije imala bajan život, uvijek bi reci da je preživila 2 rata, a kamo li sreće da nije. Imala je jako srce, odrasla na kruhu i mlijeku, no moždani je bio jači, no i lijepe godine je nakupila, starost je učinila svoje. Baba nikad nije radila u „produzeću“ pa nije imala „penziju“ pa sam od nje uvijek slušala koliko je bitno raditi i imati svoju „penziju“ no baš me zanima tko će je od moje generacije zaraditi i hoće li je i biti ako ikad doživimo starost moje babe... Babi Ori sam nazdravila jedne godine s Milejn maksuzijom, baba je imala obićaj tako sa ženama na kavi popiti jednu rakijicu, po jednu svaka ženica, malo Bilićka, malo Eldićka, Ljube... Jedna stvar koju sam cijelo djetinjstvo igrala s babom je "čovjeće ne ljuti se", uvijek smo igrale u „pare“ a nikad nismo jedna drugoj dale ni dinara, a ni kune. Unatoć tome što je baba djelovala kao hrabra žena bila je užasno strašljiva, baš kao i ja, mislim da se obje bojimo svoje sjene... Jednu stvar si zamjeram glede babe, no tu si više ne mogu pomoći, teško je ispraviti nešto neispravljivo, teško je trenutak koji se desi samo sada ikada više promijeniti stoga se moramo nositi sa svojim greškama, ljudi smo, baba bi oprostila... |
19.03.2014., srijeda
Ora, Ore, Ori...
|
Moja baba, baba dakle, ne baka, davno mi je ka djetetu znala postaviti pitanje: “Na koga si tako otprđena?“ Baba je umrla, ja sam porasla i dalje nemam odgovora na to pitanje, možda jednostavno – na sebe... R.I.P. i isprike babi što sam takva, možda njoj najslicnija... |
05.02.2014., srijeda
Dosadnjikavo...
|
Tamo negdje u ljeto 2007. u 30 dana na nekom drugom sajtu sam napisala 30ak postova. Cilj je bio svaki dan napisati barem jedan post i to mi je uspjelo i za to sam bila adekvatno nagrađena. I nakon 6 godina razmišljam bi li sada bilo moguće napraviti isto, pisati svaki dan? Moj odgovor je ne, definitivno ne, a razlog? E pa to zbilja ne znam. Otkud sam tad crpila inspiraciju?, gde je nestala sada? Blog i dalje volim mada svako toliko razmišljam o tome da ga zatvorim ali na koncu mu se uvijek rado vraćam, ali da imam nešto pametno za reći zaista nemam. Sjećam se nekoć kako sam rado pisala, sjećam se i nekih pozitivnih komentara, bilo je svega. Na neki način i fejs je pridonio tome da zaboravimo na blog, mada u zadnje vrijeme ni fejs mi ne služi za puno toga, ono što me tamo opušta je i dalje jedna obična igrica, pročitam tu i tamo šta drugi pišu i ništa pametno zaista, ali eto, većina nas je pod njegovim utjecajem i dalje... Danas ne pratim previše ni tuđe blogove, sve se s vremenom promijenilo, puno starih blogera je nestalo pa samim time i to je pridonjelo nemotivaciji na svakoj razini... Ma da se ne vraćam na staro, samo sam u biti htjela donji post potisnuti i napisati nešto „novo“ pa eto da mi ne stoji staro idemo na novo, pa ću se tako opet motivirati da „maknem“ ovo i tako iz dana u dan blog stoji kako stoji...  |
08.01.2014., srijeda
Ono kad vidiš 92 umjesto...
|
Jedna od stvari koju nikad nisam voljela je slaviti rođendane. Nikad me to nije privlačilo i kad već krenu godine gore svaka sljedeća ti pada gore i gore, barem meni. Dođeš u ono vrijeme kad kreneš razmišljati što si do sada napravio tj. što nisi pa samim time da mogu uvijek bih najrađe preskocila rođendan. Nisam sad u nekim godinama u kojima baš moram povlaciti crtu i zbrajati sve, ne trebam pretjerano brinuti oko takvih stvari ali jednostavno htjela sam reci da ne volim svu tu strku oko rockasa. Otkako se fejs pojavio i znani i neznani ti ostavljaju poruke preko zida pa sam ove godine odlucila prvi put napraviti bojkot fejsu te ga ovog casa prvi put u povijesti deaktivirala dok ne prođe dan, dva, pa da vidimo tko još pamti datume, sigurno ih je malo, hehe  . Blesavo je kad ti taj dan svi živi zatrpaju zid, a da ga nemaš ne bi te se nitko ni sjetio realno gledajući. Sutra mi je rockas pa živi bili pa vidjeli . Nemam ništa protiv ljudi koji uživaju slaveći naveliko rođendane,svaka im cast, no meni osobno otkako znam za sebe nikad mi se to nije dalo. Taj jedan dan u godini mi je jednako zlo kao i na staru tj. novu godinu, ono kad moraš biti vesel, a tebi potonule sve lađe. Moram naglasiti kako su mi dragi pozitivni likovi, suprotni meni, vesele starije ljude koji s oduševljenjem slave svoje godine, dan svog rođenja, sve ja to kužim, ali meni osobno to ne prolazi, nisam taj tip, nemam to u sebi niti se mogu prisiliti niti želim pretjerano, iskreno govoreći. I ovaj naziv mog bloga, nikad ga još nisam promijenila, često ga spominjala, gledam ga, uvijek se iznova pitam kad ga vidim. I što mi godina više donosi?, standardno – Još se nisi udala? - Stara cura?, je, sad već mogu i taj lijepi pridjev dobiti  , no no sikiriki. Nisam u bedu naravno, samo puno puta ne vidim razlog za slavljem, opijanjem, samo zato što je većini to normalno... Evo da ne moram sutra na posao ja bih najrađe voljela prespavati taj dan i adio dragi moji, srest ćemo se na vašem ročkasu;), bit će mi drago... Živjeli....  I ono nakon svega se čovjek sjeti rođendanske želje, ma vodite me na Vlašić i neka padne snijeg... |
22.10.2013., utorak
"Hotel California"
|
Nakon dugo vremena opet sam poželjela nešto zapisati, ali samo sebi za gušt, za sebe kako bih se sjetila jednog dana ovog perioda života. Već tri godine (s povremenim prekidom) živim u sobičku u jednom hotelu (zapravo prenočištu zvanom hotel), a zadnju godinu i pol tu su živjeli i radili još „neki“ ljudi. Ponekada sam se osjećala kao da sam u nekom hostelu gdje smo zajedno imali jedan kut za sebe (dio kuhinje) a bogme i cijeli hotel, gdje smo provodili zimu i ljeto, jesen i proljeće. Bio je to na neki način suživot s ljudima s kojima nemam baš neke prevelike sličnosti, ali eto sudbina nas spojila tu gdje jesmo. Provodili smo dane čakulajući, tračajući, jedući, radeći (oni više nego ja budući sam još uvijek jedina koja tu živi, a 10ak km dalje idem na posao u istoj firmi kao i oni samo što oni rade tu u hotelu, a ja drugdje)... Možda sam zadnji put na neki način o sličnoj temi pisala nakon odrađene prve sezone u kampu, no evo sad sam opet u fazi kad dolazi do određenih promjena, kad će ljudi opet izići iz mog života, otići iz ove kolotečine i kao i prije nikada više ništa neće biti isto... Danas pjevam – Pusto, pusto, pusto mi je sve... Ostao nas je manji broj koji smo još uvijek tu, ali ne, to više nije isto niti će ikada više biti. Ljudi koji su tu živjeli i radili srećom otišli su ipak doma svojoj djeci tako da nije to ništa tako crno (mada u određenom momentu neće raditi, ali su vrijedni pa ne sumnjam da će si naći nešto) kao što bi se po mome dalo zaključiti no ja pišem iz svoje perspektive i znam da će mi ovi ljudi faliti, da budem potpuno iskrena falit će mi „njihova“ šefica kuhinje, moja kuharica. Navikla sam se na ovaj suživot... Kroz zadnje tri godine sam upoznala toliko ljudi, ljudi koji samo prolaze kraj mene, s kojima se povežeš i onda na neki način nestanu... Nije to ništa toliko neobično, ali evo ovaj put sam sve to nekako emotivnije shvatila i ne mogu ne razmišljati o tome da je ovo kraj još jednog perioda mojeg i njihovog života... Šteta što je sve tako završilo, možda se jednog dana i nastavi no neće više biti isto. Danas se spustila neka čudna magla nad Bakarcem. Gledam slike iz Dalmacije, ljudi na plaži, u moru, a gle čuda Bakarac u magli, sivilu, tami, pustinji. Pustinja danas, sutra, preksutra, poželjet ću neku drugu promjenu. Nekako mi fali dom, jesen u Lici, Plitvice u bojama, fali mi i on... Brišem suze, težak li si živote...  Uploaded with ImageShack.us Ovim putem zahvaljujem se dragoj kuharici koja me hranila zadnju godinu i pol dana. "Ostavila" je svoju djecu, a nahranila još puno druge dice... Hvala na svemu... |
05.06.2013., srijeda
Timelapse
|
Evo objavila bih ovdje svoj 2. timelapse video: Bakarac Malo mjestašce Bakarac, rekla bih na prvu da tu nemam što fotkati, ali samu sam sebe prevarila. Baš mi je šarmantno ovako sad kad gledam hrpu posloženih fotku u jednom videu i to fotke iz Bakarca... Prvi timelapse mi je imao više grešaka nego ovaj dok je ovaj malo kraći ali je zapravo samo dio materijala koji spremam za produženu verziju. U zadnje vrijeme lutam okolo s crnim mislima, ali tražeći samu sebe dangubim satima snimajući bezbroj fotografija koje čekaju na ovakav jedan video. Ovaj sam relativno brzo napravila. Sinoć sam ošla do mora u Bakarcu koje mi je btw. 20 metara od sobe, 2 do 3 sata sam sjedila dok je fotić sam radio, otišla sam natrag u sobu i do 1 sat poslije ponoći video je bio out. Imam još materijala snimljenih za napraviti timelapse Rijeke, dovršiti Bakarac, u biti treba jako puno vremena za ovo, a ja ga ponekad imam, a ponekad i nemam, no najbitnije je pokrenuti se pa polako... Možda mi i je problem taj što bih ja to na brzinu nekako napravila pa samim time uvijek radim greške u koracima, a za ovo ipak treba vremena, dakle treba puno i živaca... Ali, ali me jako i uveseljava, i dok ja gubim sate snimajući fotografije kao što se vidi iz priloženog, video traje tek neku minutu i pol. Isplati li se? Radim to iz gušta pa se nadam da će se ovo još nekome svidjeti, a ne samo meni... |
