KAKO ME SOCIJALIZAM NAVUK`O NA KOFEIN
Sve je počelo bijelom kavom. Za doručak servirana puna šalica bijele kave s nešto soca pri dnu. Premija!
Nekad se kava kupovala u zrnu. Čak se sjećam i onih crnih nestašica kad su starci bili sretni ak` uspiju, za one silne milijune, kupit običnu, neprženu kavu. E onda se to pićilo po rernama! Iz naše kuće. Iz komšinicine kuće. Iz ulice paralelno s našom. Iz drugog kraja grada. Jebote, nicale ilegalne pržionice kave k`o gliste poslije kiše! Širio se miris kave do Brazila! Neki su se čak i odvikli od tekućeg oblika iste obzirom da su po cijele dane samo snifali kofein. Neki su se žalili kako su im djeca hiper-aktivna. Ma nemoj! Baš se pitam… A neki, kao ja, dobrano su se navukli.
E onda je došlo famozno, povijesno razdoblje Franckove Jubilarke. U zrnu, dakako! Ciglica se nosila samo doktorima i veterinarima (k`o je drž`o stoku). Fancy – coffee. E tu u zrnu sam mrzila! zbog kilomtraže. U samopsluzi u Radićevom bloku (koju smo zvali Kod Kubičeka iako ne`am pojma zašto, valjda se drug šef tako preziv`o), mlinac za kavu stajao je odmah do frižidera s mesom i onog narančastog bazena s friškim ribama. I svaki put bi me poslali tamo da mi samelju jedno 200 kila kave – za nas; za komšinicu; za babinu tetku; za Matinog šogora… One oštrokonđetine su me s vremenom taman fino zamrzile. Zbog kave, naravno. Ha! Nisu pojma imale da ja njih mrzim još više. Zbog kave, naravno.Tek nakon dugo vremena, saznala sam da je svaka samoposluga koja je iole držala do svoje reputacije, imala isti takav ogromni, drčavi mlinac negdje pored nekog friza s čvarcima i crijevima za kobaju (uz obavezan natpis na vratima – IMA CRIJEVA).
Razdoblje srednjoškolskih markiranja svelo se na… A šta drugo nego kavu?! Jebešga, cijenom je bila proporcionalna prosječnoj kifli.
Danas mi kava služi za buđenje. Druženje. Uživanje. Uspavljivanje. Nescaffee. 2u1. 3u1. Jacobs. Espresso. Svaka ima svoje doba dana. Svoje vrijeme i mjesto. Svoje ljude. Al` jutros nekako… Ja bih baš onak`u tursku! I… Uljepšala mi dan. Jebote, kako čovjeku malo treba da bude sretan! Tri prsta soca i šećera dvije kockice. Čudo jedno!
