Rođeni ste u travnju? Saznajte što Vas čeka u 2017. godini!

---

Click here: SUDBINA NEĆE ČEKATI NA VAS: Kako prepoznati blizanačku srodnu dušu

---

I znam, jednog dana na vrijeme na njen vlak ću pristići, doživjeti. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22. Šta ćemo onda sa razvodima?

Cesto se postavlja pitanje: Sta mogu da uradim da bi se ponovo ujedinio sa sopstvenom blizanackom dusom? Zapravo, bila sam uspješna u svemu osim u jednome: još nisam pronašla svoju srodnu dušu. Cilj je da od njega napravite najljepši, najsjajniji vrt koji ste ikad vidjeli.

Horoskop 7. decembar 2017. - Možda kako kaže da smo se sretli ranije, ne bi se prepoznali, morali smo proći svaki svoj put, pokupiti određena iskustva, da bi se prepoznali...

Još dok sam student bio u ženu političara se zaljubio a žena političara zna ljudskim dušama da manipulira na jednu riječ u trenu stotinama argumenata odgovara. Usta vam u trenu začepi, nema šanse da ne pobijedi. U cvijetu mladosti na te usne naletio pričom me proždrla pod koljena sebi bacila i nema vraćanja, ljubav me zgrabila. I sada je ponosno promatram, riječi joj gutam analiziram. Mlad i naivan na staru lavicu naletio, pod krzno me sakrila. Bože od kako smo zajedno samo osmijeh u kući vibrira. Jedno drugom ljubav vriscima izjavljuje, stihove recitira. Ljubav se sretnicima napokon punim bićem događa. Pa sam je zamolio da malo sam samcat prirodom prošetam. Nema teorije, crkla bi,nebi me nikad samog negdje pustila. Škrtico barem malo na zrak pustime neka rumenilo vjetra uštine da ne izblijedim od tih tvojih požudnih strastvenih usana Muža je puštala da ide kud hoće i da joj se nikad ne javlja. Da joj budem dostupan , najdalje u susjednoj sobi prisutan. O bože zar je ovo trebalo, ljubav me strefila, sloboda je nestala. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23. U njoj zloća ne postoji, nježnošću boravi Ona i kad se naljuti na njoj se ne primjeti Sva nasmiješena smirenošću bruji, odzvanja. Nikad umorna, toplu riječ od milja poklanja. A kada prozbori taj glas svu ljutnju razori Svi oko nje se blaženski umire, stišaju. Kao da svaku njenu izgovorenu riječ gutaju. Ona nezna da mrzi , ružne riječi da govori U njenoj duši i srcu toliko smiraja prozbori. A što hladno more obožava, dušu osvježava. Osmijeh sa lica ne silazi kad iz dubine izroni. I mene je božija ruka na njene usne spustila. Šansa života se napokon ostvarila i pružila. Ljubav moja je postala, sva mi se podarila. Bože hvala ti,iskušenja samoće ću izdržati. Toni Ljubiša Božić, Bugojno23. Ona je čarobni život i potreba. Poljana što je predugo čuvana ljubavnim sjemenima stvorena. Sa njom sam spremao ognjište. Planiram stvoriti ljubavno kućište. Zahvalnost neznam kako da iskažem. Svakodnevno Bogu krišom zahvaljujem. Nekako smiraj i spokoj duše sam našao. Osmijeh na lice napokon se oboma vratio. I sada žudno čekam je, nema strahova. Ljubav je prejaka, od ničega ne zazire. Srca se daljinski istovremeno osluškuju Istog trena bol i tugu dubinski primaju. Naše želje, duga iščekivanja se ostvarila. Mada jedno od drugog odsutni, žudimo. Iz podnožja nade ljubavne signale kupimo. Jedno drugo tako jasno u krilu vidimo. Mreža životne sreće na nas je bačena. Nikud više ne žurimo, glavu gubimo. Jedno drugo I pravi moment čekamo. Da nam se život osmijehom rastvori. I kad nas samoća rastavljene obuzme Želje i potrebe gustom nadom se napune Praznina nepovratno odagnana nestane. Zaluđena okrepljena srca žudeć planduju. Život je nakrcan osmijehom, žubori. Bezriječju ljubav se usnama razlije. Srce u srcu odavno skriveno stanuje. Niti jedne ne progovori, al dušu napuni. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22. Više broja neznam muvice koliko slika sam ti posvetio stihova oko svijeta cijelog dugim samotnim noćima nezasitno drhteć ispisao. Koliko svijeća sam potrošio Dima kroz suze upijao Dok sam pod plamičkom Neugašljive ljubavi maštao Na zemaljskoj kugli više nema mjesta da ti kap riječi napišem tragove ljubavi da opišem. Što mi se uzastopno dešava koliko te volim i obožavam, kako uzastopno prazno je i kako čudno fališ mi. Pa nam veze kidaju, mostove ruše, savijaju laži i obmane podvaljuju… al džaba im više nas jačaju. Sve bi te jos više uzelo,opilo nepreglednu požudnu ljubav bi barem na trenutak smiješkom na tvom licu zdržavalo trunčicom iskazalo koliko toga izobiljem oči u oči usne na usnama strastveno sačekuje. Moja si i bit ćeš shvati zauvijek…. Zahvali joj mislima što mi te rodila za mene godinama odgajala i spremila. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22. Ovo moje srce kroz život Kao neka usputna stanica. Neki bi noću protutnjali neke izbrisala bi sudbina. Vjerovah toliko puta naivno. Otvorih srce širom, iskreno Al se o glavu drsko razbilo. Još i danas srce nije skužilo. Njemu su nebitni u prolazu svraćali Jednu noć il mjesec se opijali. Da bi nepovratno u trenu nestali A u srcu boli,tuge izbušena jaruga. Sve to bijahu nepotrebni putnici Sve se valjda sa razlogom dešava. A jednog jutra,jednog divnog dana Prava, neobjašnjivo neopisiva prispjela. I evo tutnjaju za nama olako godine Jedno bez drugog trenutka nemože. Pišu se duga mirisna luđačka pisma Izranjaju strasni romantični stihovi. To o ljubavi pravoj sve kaže i sve govori. Nedam trenutka iz misli da mi nestane. Ne želim da bez nje u životu ostanem. Strpljenja mi fali da nadu prehranjujem. Znam sigurno dolazi godinama čekam je. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22. Nekoliko puta sam joj naglašeno prozborio Da razmisli, dal pravu sliku vidi u meni. Dal sam za nju, dal ova veza može opstati. Da se kasnije ne razočara il srce povrijedi. Možda je ova fasada blještava , lažno sjajnija A osmijeh čarolijom laskavih riječi potiho ubija. Možda kad me bolje upozna, skrivene tajne otkrije. Bolno razočara, pa ponestane vremena za kajanje. Da ne otkrije da tuga u meni duboko skrivena je. Da slabić sam, lako zaplačem, baš sramota je. Nisam baš zvijezda najsjanija, kad zagrebe Otkrije bola tamu, druga osoba se tamo prikrila. I nije baš sve tako sjano i bajno kako izgleda. U meni se tuga bolom toliko puta salomila. Plakao sam danima, boga pitao što sam skrivio. Pa snagom volje osmijeh prikrivenio lažni nabacio. Dušom mrvica nepoznatog životnog putnika drijema. Neznanac poljima usamljenog srca mi pretrčava. I po nekad sve u meni otapa, svu snagu oduzima. I sve što vrijedi u meni na momente bukvalno nestane. Zato ženo hvala ti, hvala što obožavam i volim te. Nemjerljivu snagu, volju, uraganom život si vratila. Mladalačko srce neizmjerne ljubavi raspalila. Posljednja nada opstanka si šte se eto nadala. I sada zahvaljujuć usnama, mladosti , putujem. Smisao života nanovo otkrivam, svakom trenutku Zajedno samo sa tobom tako sretnički se radujem. Mada smo iz različitih galaksija, očigledno je Al druge planove odredila je mila sudbina…. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,21. U osmjehu joj tisuće iskričavih blještavila One noći trena nije oka samnom sklopila Sva se predala, mladost u dahu iscurila. Predajom tijela i duše ljubav mi pokolnila. Bosonoga ostala, trnovitim životom krenula. Sve do tada u snovima prečesto bi lebdjela. Na usne se nasukala, vatru u tijelu probudila. Sudbinski nepredvidivim kanjonima uputila. Dal se sudbinska greška dogodila, il nagradila. Bezdan proždrljive strasti se požudno otvorio. Tišine je sama za sebe sve otkrila i govorila. Ljubav se uzajamno u pravom smilu dijelila. Više se u galaksiju samoće nikad ne vraćamo. Više nikad biti na dijeti samoće i dugog nadanja. Samoću smo do posljednje mrvice strašću oljuštili. Tragove na usnama nepovratno žeđu istetovirali. Preljub kao najljepša sudbinska greška se desila. Oboma oči širom nepovratno slatko rastvorila. Na usnama maline, kupine tragove strasti izviruju. Nestaše mašte , nade i na suho vođenje ljubavi. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,21. Često bi onako kroz osmijeh slađani, Izvinjenje, oprost kao za nešto tražila. Ispod oka onako posesivno promatrala I kažem si Bože koja sretna luda sam. Hvala ti što mi je barem trenutkom dozvoli. Pa usnama vječnost mirisom požude prelije. Da je kasnije valjam snovima i kroz stihove I budućnost kakvu takvu doživim i sagledam. Sa njom se tuga u osmijehe tišinom pretvara A tama i samoća rapsodijom nemira doživljava. Pa mi dušom sjeta dubokim brazdama zaore Prvrčuć bez nje sve one puste prohujale godine. I onda me trenom žeravica njenih usana dotakne. Dubina srcem kao plima sreće nabujala prispije. Znam da voli i obožava me još bridi na usnama. Žena za koju živim, žena što me nenadno osvojila. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,21. Nisam ja iz bogate loze rođen došao. Nju sam tek onako u prolazu susreo. Oči se spojile, bljesak tiho dogodio. Jednom drugom jezu i nemir unio. Nemam ono što on ima da ponudim Jedino ovo u grudima što mi doziva Što u srcu i duši neprekidno boravi, Ovu ljubav, i strasne ogrezle stihove. Samnom može iskrenu ljubav da doživi Umjesto tepiha polagat ću srca ponjave. Ljubav tolika ogromna i neopisiva Ono je što imam samo njoj i pripada. Al znam tako sam siguran Sve silne godine žudno će čekati Jedno bez drugog prazno je Ne vrijedi život kao takav žijeti. Smijeh u suzama samo posebnim Od boga nagrađenim i povlaštenim Svakodnevno izobiljem se događa. Ljubav strasna iskrena i baš neopisiva. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20. Božić se približio, vrijeme želja i pustih nadanja Što će donjeti il odnjeti iduća nepredvidiva godina. Kako će nas sudbina posložiiti, kuda i gdje odvesti. A u meni praznina odzvanja, samoća i bor bi osušila. Što će mi sve, čemu ovo lažljivo prazno nadanje. Nema tko da me zagrli, poljubi suzu sreće pokloni. Ona je daleko, tako je usamljenu i praznu osjećam Isti plamen ista vatra dušom i srcem joj izgara. Koliko će nas godina ova praznina drsko pržiti. Koju cijenu i čime moramo ovu samoću ispijati. Što smo to u prošlim životima grdno zgriješili. Pa su nas najbolnije razdvojenošću kaznili. Nakićeni bor dušu osjeća što prazninom odzvanja. Da može jednu riječ prozboriti, suzom bi je pustio. Samnom bi ovu prazninu božiča sigurno podijelio. Sve bi mu iglice u trenu opale, tugom presušile. I ovako u suzama, zakocenut, ridam usamljen. Na praznu dušu i ispijeno srce naslonjen Nešto bih rekao, nešto poželio, al ne ide. Jednostavno nema je, bez nje sve prazno je…. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20. Ljubav moja daleka, dok pismo iščekuješ Znam da se u tebi toliko toga preispitiva. Toliko toga bi odlučno promijenila. Sa starog životnog puta bi skrenula U novu galaksiju bi samnom odlutala. I sada pred svečani božić učvrsti odluke. Ovih dana dubokim mislima duše prošetaj Sve ispred, pored i u naprijed izanaliziraj Pametno sve saberi oduzmi što ne treba Neka se prosije do božića ova godina otiđi u planinu il na more, tamo razmišljaj izguštaj, sve loše iz godine morem istrljaj. Na žalost i ovaj božić nas rastavljene dočika. Iduća godina će biti grozno samotna i ledena. Al naša ljubav nadom opijena izdržava. Toliko toga jedno drugom godinama obećava. I samo pisanje pisma tako srcu obigrava. Takav osjećaj da ćeš ga ljubiti usnama Da ćeš ovo pismo držati na njedrima. Svega me izludi i sve ovo samotno rasprši. Znam i znaš koliko se godinama čekajuć volimo. Neka se život u zajedničkoj luci napokon dogodi. Zapamti, u naručje te uzimam i zauvijek zajedno U brlogu strasti neka se strast i ljubav tiho oplodi. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20. Samoćom zabarikadiran Probirem šturo sjećanje Da me što prije dovede Na tragove žudnih usana. Otisci nestrpljivog čekanja Rasuti tmurnim prolazima Prohujaloh škrtog nadanja Urliču nesvjesni blizine. Osjetim je više kad je nema. Mada zamagljenom dugom Svaku zraku sunca obilježava. Zagrlim je snažno kroz stihove Nagrnem joj kaput stare požude Pa zagrljeni prekriveni čekanjem Žurnim korakom tražimo dodire. Kao kroz maglu bridi na usnama. Muvica je nada,slabost pjesnika. Zbog nje se obrušila lavina Požude i strasti u grudima. I onda tako od žeđi njenih plodova Sav ispucalih usana presahnuo U toj požudi beskrajnoj se utapam. Glad na neki način zavaravam. Proganjaju me slike sjećanja Kad će opet muvica u zagrljaj svratiti. Kad će se opet ove strasti napiti. Nakupimo sjećanje za iduće godine. Toni Ljubiša božić, Bugojno,19. Kad bi me mogla krišom ukrasti Na njedra požudnički položiti, Da tepam joj, rosu usana ispijam. Trenom žudnju draži poklanjam. Kad bi me mogla krišom ukrasti Toliko bih nade ljubavlju skupio. Pa bi lebdjela, hodajuć na prstima. Dok bi nektar sa ovih usana ispijala. Smisao ljubavi samo sa njom opstoji Ostalo u sjeni sjećanja polako nestaje. Ljubav poslje nje krah bi teški postao. Sav bih se u kaljuži tuge jadom utopio. Oh kad bi me mogla krišom ukrasti. Pored sebe , u sebe na sebe položiti. Da joj trepavice kao brisači održavam Da joj usne umjesto jezika oblizivam. Eh kad bi me mogla krišom ukrasti… Nikad me više nebi sa tih usana vratili. Na vječni zatvor pristao, da bih je ljubio. Makar nikad iz njenog naručja pokrenuo. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19. Mislih da sebe u detalje poznajem. Da ništa nemože da me iznenadi Iz sivila šeme života mrvu prodrma. Smisao života razgali nekako probudi. Dok se nije boginja na usne spustila. Momentom me osvaja,postaje jasnije. Snaga se neobjašnjivo razbuktala. Galaksija ljubavi širom se rastvorila. Bože kako se nisam trunke poznavao. Najmanji problem i olako bih odustao. Kukavica na kraju bih jadna ispao. Sebe se grozio u sebi mizerijom stidio. Svemu je smisao mašte to biće poklonilo. Nemir u dušu slatkom jezom naselilo. Nestrpljenje da je svakog trena ugledam Da svaki pokret svaku poruku joj analiziram. Ne želim da me ovaj osjećaj ikada napusti. Tiho strašljivo sve skrivam da je ne izgubim. Nedaj dragi bože da joj se bilo što dogodi. Poruči joj strpljenje istom cilju nas navodi. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18. Kad mi se želja potajna ispuni Prekriven žarom njene ljubavi Jutra sviću, nezasitnost doziva. Još bi da je zadržim na usnama. Strasti se zakovitlaju, isprepredaju Čežnja u podnožju želja šapuće. Sudbina ljubavnu vezu proziva Uskoro najavljuje, glasno proriče. Na svakom koraku je osjećam. Pučinom mora plimom namiguje. Nestvarnost se izobiljem događa. Fali nježnost posebnih usana. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,18. Nekako se ovo turobno drsko čekanje Sivim hladnim oblacima i kišom oteglo. Promrzlim prstima se kao poigravam. Ugrijati ozeble ruke trljajuć pokušavam. Oluci se prepili, od težine tuge pokrivili. Svaku kapljicu jasno blisko osluškujem Kao da iz duše mi natopljene izlaze. Žele da joj toliko toga pruže i poruče. Ispod lampe bandera se sva pokrivila. Valjda je reuma godinama škripeć savila. Kad bi mogla da barem malo dušu otvori. Nekoliko trenutaka barem mrvicu progovori. Svjedok romanima bi postala, slika poklonila. Stihove žudnjom, strašću i požudom poredala. Samo jednim trenutkom na usnama zaprašila. Nepovratno nemir u grudi i srce ugravirala. Po koja pahulja se pojavi, zalelujala,iskoči. Sjene ispod svjetiljke se prošarale, ubrzale. Pola mene u njenim grudima, uzdah sačekuje Obrazi prošarali, ljubavlju čekanjem zarumenili. Znam, osjećam ljubav najdraža samo što nije pristigla. Godine čekanja izbrisala i svu tugu vječno raspršila. Bandera onako iskrivljena ponosno trepčuć svjedoči. Vječni bez povratka ljubavni sastanak se eto i dogodi. Od tada niti trunka više je od sebe zrno nepuštam. Previše dugo smo žudeć slomljeni čekali, patili. Previše suza, pisama,neprospavanih noći probdjeli. Jedno o drugom istovremeno u suzama mislili. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,17. Ljubav sa njom voditi, mmmmm Na prosto u detalje sve zna izluditi. Ugriz, drsko bolno slatko prodoran Zagrljaj kao cijelim bićem obmotan. Uzdasi do ludila neobjašnjivog tjeraju. Svu snagu iz mene na brzake istresaju. Poljubac, sočan, dubok slatko beskrajan. Beskraj tišinom nježnosti obiljem prenosi. Prsti u kosi, grčevito tjelesno savijanje nokti paraju leđima slatko stenjanje. A još onako u jeku svih dešavanja Kad se prodere, vrišteć volim teeee. Svakog momenta opet bih isto nanovo bez razmišljanja svaki preljub ponovio. Sve i više od toga ponuđenog dozvolio. Jer kad se ona tako strasno dozvoljava. U očima poplava od suza zadovoljstava. Volim te ženo, za sve što si mi pružila. Što si u meni nepoznatu zvijer, predatora U svijetu njegove divljine napokon nahranila. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,16. Ma gdje god se okrenem okom zrno ne trepnem u svakom uglu prisutna. Ono baš ni ne zažmirim potpuno je svjesno doživim u svakom trenu je prisutna. Kako je prekrasno pogledima uživati zaljubljene face i lica promatrati al u međuvremenu da šapnem ti koliko fališ i koliko u zagrljaj želim ti te usne da prerujem tijelo da zapalim. Onda se u glazbu duboko zavalim neka se razbukta drago sjećanje neka nas zarobi ono slatko maštanje. Dok nam vrijeme čekanja ne istekne. I uvijek kad njen spirit tiho nestane. Osjećaj samoće i zime drsko uštine. Ljeto se nekako neprimjetno zagubi Sve u duši i srcu se zamrzne i zaledi. Na vratima sreće je nestrpljivo sačekujem dok na prozor duše mi nasmješena proviruje da barem mrvicu osjeti koliko mi pripada nikad se od mene nebi mrvicu odmakla. Olako zaplačem usana se požudno napijem dani samoće iza mene u trenu bi nestali žmarci njenih usana sve bi zaposjeli i onako nakostriješenog sreći me poveli. Suze nemogu da zaustavim mila ,nemogu tekuć nešto poručuju puštam da se izlaju. Možda mi još nešto od savršene ljubavi U tvome zagrljaju izobiljem miline napiju. Toni Ljubisa Božić, Bugojno,15. A ovaj sijedi oronuli, na panju nade zasjeo stihovima se naoružao, lopovski u skute uvukao. Tepa vatrene riječi izvlači probira strast koncima iz duše izvlači, pričom obećanjima je zavlači. Život u drugu galaksiju prebaci. Bez te ljubavi sve bi nestalo, praznina bi nas potrošila, jeza i tišina bi sve razvalila. Pustinja bi ispucala ostala. Bog dragi nas je spojio da sve lakše prebrodimo da bi jednog dana sve naplatili , uzajamno u naručje bez povratka svratili. Ludnica među nas se prekrasno uvalila svaku noć nam osmijeh laku noć poželi pa sjeta u naručje kroz jastuk i dekicu prigrli ono tijelo požudno prepuno strasti zamijeni. Toni Ljubisa Božić, Bugojno,13. Od prve sekunde pogleda U krv nemira me pretvorila Jezero njenog osmijeha U duši beskrajem prelila. U tim očima sonate stanuju Na tim grudima stihovi ratuju. Njen zagrljaj obala beskraja Voljet je, suluda drska čarolija. Znam da svaku večer prilegne Pokrivačem ovih stihova se ogrne. Žmireć u prostranstva slasti zaluta. Dok ispija nezasitni nektar sa usana. Vreli osmijeh prepun poljubaca čežnje Njenim usnama svakim trenom proziva. Kao pješčana dina strast se zažarila. Kapi žednih usana u trenu vrelina ispija. I tako od prve sekunde onog pogleda U srcu se nepovratno slatko naselila. A još kad je usne požudne prislonila Sve brane i kapije drsko mi raskrila. Nemoguće je ne voljeti, ludo zaljubiti Takve usne kad doživiš, divljinu osjetiš. Neka sloboda širinom osmijeha zavlada. Ponovo mladost u prosijede vlasi naselila. Toni Ljubisa Božić, Bugojno,13. Čekam, patim odurne silne godine Nitko ama baš nitko da naiđe Da priputiam, dal je možda viđaju Dal se promijnila, koliko djece izrodila. Pa tuga bolno opet podlo s gitarom zarobi Nekako u grudima suze i bol joj osjetim Kao da je nesretna, da me stalno proziva. Da falim joj, da voli me, al je svezana. Neka nam barem trenutak stari poklone. Da opet žudnja i strast one ljubavi obuzme Pa nek nas vrate opet na pristale robije. Toliko mrvica bi nam srce i dušu umirilo. Ova čežnja se preteško skriva i kontrolira. Sva se tišina samoćom oko ljubavi spetljala. Uvenule suze još na licu stanuju, podsjećaju. Sve u meni je presušilo, zbog nje izdahnulo Toni Ljubisa Božić, Bugojno,13. Od prvog trena, treptaja Prvog ispijanja usana Jedno drugo prepoznalo U tajne duše i srca zaglibilo. Vječnošću uzajamno spojeni Nestaše tabanja izgubljenih koraka Nastaju gromade nevidljiva planina. Uzajamne sjenke nezasitnog tepanja. Nagrnuše slatki uzdasi, tišinom zaori Bujicom dojure nepregledni stihovi Poljubci iskaču sa godina čekanja Glazbom nemira cvrkuće u grudima. Paučina sjete zviždi kroz vjetrove. Nemogu bez nje, nemože bez mene. Na žalost za sada samoća kazna je. Al što više godine prolaze, sve bliže je. Kad voliš onda si lud, nisi normalan. U svojoj koži ne stanuješ, stalno putuješ. Stalno u njenom krilu uživajuć prebivaš,. Onaj dodir usana, zagrljaj ne zaboravljaš. Toni Ljubisa Božić, Bugojno,13. Može ona da priča i stalo naglašava, Svakim danom iste riječi ponavlja Neznam ja što se tamo kod nje događa neznam što je na njenoj strani nadanja ali znam što je na obali ove duše čekanja znam što je obroncima ovog srca zaluđenog. Rekla bi sigurno njenu ljubav nedoživljavam Kako njenu beskrajnu ljubav ne osjećam Nitko nikad je više neće upoznati i voljeti. A tako volim i obožavam kad one obrve naoštri pa me onim prepoznatljivim pogledom požudnim a kao nešto ljuta slatko nasmiješeno prostrijeli Imam savršen osjećaj, potpunošću je doživljavam Kao knjigu kroz korice na široko očitavam što ću kad volim je, luđački me rasplela na proste faktore svakodnevno rastvara. Kao princ na bijelom konju bih je zasjeo Seoskim planinskim livadama bi jezdili Pa kasno u noć od ljubavi iscrpljeni Toplo zagrljajem bi u postelju zalegli A ruke nerazdvojive kao u strahu bi se držale. Samo stobom jube stihovi olako tišinom izrone samo stobom ljubav dobije smisao galaksije Toni Ljubiša Božić, Bugojno,11. Nisam ti rekao da te obožavam suviše volim i nekako bez usana na jedvite jade prežedan izdržavam. Glad i žeđ je grubo drska i neumoljiva. Prehranjujem se prazninom maštanja, bljeskom slika dugih prispjelih pisama i to me kako tako poluživog nekud vodi nasmiješenog beskrajno sretnog održava. A susret kad nam se uskoro dogodi, galaksiju magičnih čuda, rastvori neprepoznatljivo ljubav preporodi. Rijetkima se magično sve dogodi. A nas dvoje dvije komete nadanja jedna uz drugu strašću svijamo tragove bljeska i divljenja drugima za uspomenu i sjećanje u dugo nasljeđe trajno ostavljamo. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,10. Razlog si neopisivo Jednostavno neobjašnjivi ništa, ama baš ništa nas nemože pokolebati ovu ljubav protresti da bih se trenutka zamislio u nešto posumnjao. Nego čak što više želja strast požuda i nada sve jača,tako suluda je jer previše volim i obožavam te. Falis mi ljubavi najveća : ma samo povjetarac u kosi je štambilj samoće na usnama sve to stoji ali ispred nas jer životno duboko oranje nabubrilo samotno kamenje. Valja nama preko neoranih livada zapamti nema toga da može da zavadi mržnju i laži mrvicu među nas da uvali samo tebi i tvojim riječima vjerujem. Ostale podlosti i laži nas ne interesiraju iskočimo iz ovih crnih misli i razmišljanja neka ljubav ona naša samo sreću oplodi Divan je osjećat iz dubine duše zaoiritii bože koliko sam opčinjen i zaluđen i koliko svakog trena beskrajno fališ mi, valjda jer užasno posesivno volim te. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,09. Šuti mila ne zbori, pusti neka ljubav, drsko, tiho zažubori. Kad čvrsto zagrlim, oči onako uzhićeno, zaluđen zatvorim. Da što slađe, te usne rumene, požudno osjetim. Pa drhtaje strasti, zajedno tiho složimo, ljubavi planet sreće, na široko rastvorimo. U našem kampu skrivanja, uloga sreće se odigrava, svaki trenutak pametno , ne prebrzo utrošimo. Jer nas opet samoća, na vratima sačekuje, pokušat će da razdire. Da naša ljubav izblijedi, Da sve što godinama imamo, Tek tako na brzake nestane. Al oni nisu trunke svjesni, Oni pojma o ljubavi nemaju. U nama ljubav samo raspiruju. Kad bi ona samo osjetila žudnju u ovim grudima. Kad bi ona samo vidjela ćuleć bljesak ovim okama. Kad bi ona samo kap popila Nektar što bridi na usnama. Kad bi ona trunku znala il barem mrvicu osjetila, istog trena bi shvatila, oka više nebi sklopila. Sve bi istog trena poduzela u naručje požude da se uvali, na usne samoćom ranjene meke obloge nježnosti položi. Vojim te polovna ženturačo svakim danom sve više uvijek te nešto probada otkida, sve ti nešto smeta , prigovaraš. Postala si prava ženturača zaježljiva sve ti nešto smeta pa si nemirna i nekako nervozna, sve te olako naljuti il izbaci. Al džaba srcu si nezamjenljiva gad sam koji te neizmjerno obožava voli ovim prostranstvom svemira karika si srca i duše nesalomljiva. Kad bih ja ljubav pored sebe kao on imao Svaki dan bih klečio, kamčio,moleć zborio. Nježnosti, ljubavi na tacni srca joj nudio. On slijepac, nezna što mu sudbina udijelila. Alkoholom polako u ispuhanu vreću ga pretvorila. Bit će kasno kada shvati koga pored sebe je imao. Bit će bolno kada usamljen ostavljen bude ridao. Kad joj je najviše trebao negdje je pjančeć lutao. A njena energija i ljudskost je toliko bezgranična zato bog daje da sve to sa osmijehom izdržava A mene sa strane da je malo bocnem kad poklekne da kažem da i meni je toliko važna i nepobitna. Da u mome srcu postoji rupa bez nje bezgranična sve dok je u naručju vječno ne budem držao tepao toliko poljubaca nudio , praznina u meni će zviždati. Noćima rastrgan,uplakan zvijezde padalice ispraćati. Vojim i ja nju al nisam drzak i prokleto nasilan, čekam nama sudbinski određen slatki momenat da se eto nepokon ludo zaljubljeni zagrljeni spojimo jedno drugom neopisivu ljubav napokon dijelimo što sve ove silne godine u nama se tajno prikriva. Svi prijatelji potiho Onako sa strane Koju mi prigovore. Brinu se za mene. Kažu promijenio se Treperim kao neonka. U očima tragovi sretnika Vidljivo nešto se događa. Al neznaju da se ona dogodila Rado bi da je vide i promatraju Al neznaju gdje je kako izgleda. U srce kandže miline mi zarila.. A ja onako zaljubljenički preseretan Na njene usne od prvog momenta Nepovratno slatko nasukan. U očima joj čarolija magije obitava. To ljubav ovog luđačkog života je Daleko sjetno požudno je nadanje. Po svemu posebna je, moja je. Koji sretnik sam srce prepoznaje. Ajme ranom zorom šalje mi da mi srce zakaže il otkaže što čeka me što sve moje je, vojim najslađu dragu ribicu pjenušavih skrivenih uvala. Skupim se pa pisma prelistavam Slikama požutjelim odlutavam sve u onaj susret vraćam se opet nezaistno žudim trebam je. U njoj milijarde puta vrijednije je jeste lipa medena srcu neodoljiva unutra je njena tajna ljubavna unutra je nediookučiva čarolija. Reći volim te kapljica je nadanja u vodopadu nabujalog tepanja Na oteglom nepreglednom čekanju prepunog okrutnog dalekog nadanja. Samo za nju i zbog nje ove nezaustavljive riječi naviru, prašinu odvratnog čekanja sapiru. Nema puštanja, lisice na srca sam nam stavio na mome i tvome lancem uzajamno tepaju. Nema opiranja, nema pobune il pravdanja. Na put bez pobratka se zaljubljenički krenulo. Svojevoljno smo sve uvjete sami na brzake sklepali Uzajamno usnama tijelom ono zrno pameti zaludili. Idemo dalje pučina beskrajne ljubavi nas sačekuje. Toni Ljubisa Bozic, Bugojno, 03. Kapetan našeg broda si maštanja dok se napokon zemlju ne dovučemo za ruke i poljima sreće zajedno trčimo pa te malo malo svakog trena obljubim. Negdje na livadu povalim, izljubim izgrizem prignječim pa ljubav izjavim deruć se prostranstvom čekanja da vojim te ljubavi najmilija. I znam da ćeš tada izjavljivati Znaš li ti da će tad osmijeh vječno na lice mi se privezati Nikad me više neće napuštati. Rosa tvoje neopisive ljubavi usne i oči će svakodnevno umivati. Srce i dušu onako ko u baršunu najmekšom čarolijom će ploviti. Zavezanih očiju uzajamno, nezasitno ćemo usnama požudu i strat češljati vrhovima prstiju toliko toga ispitivati pa usnama nanovo provjeravati dal se to nama stvarno događa. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,02. Bože,slijepac je pored očiju Nezna, ne vidi što je dobio Princezu robinju kući doveo. Crnači,četri kuta doma održava. Na tacni svakodnevno dočekuje Obilje osmijeha ljubavlju udjeljuje A on ledenica, okrutna hobotnica Ništa ne vrijedi mu, pa je proganja. U mozak je ubija, da je smotana Da ništa nezna oko sebe da se okrene A divne uzgaja mu bisere, zdravi su. Prirodno nasmijano zdravi i pametni. No njemu ništa ne vrijedi osim novaca Sav se u novčanik sa rupom pretvorio Nikad dosta mu,stalno mašta kupuje I nakon toga nanovo prazan i tužan je. Proklet je iz nekog nepoznatog razloga. Zato ih sudbina gazi, sve ih lagano ubija. A ona kao svjetionik djecu i sebe održava. Neda da im se nadaj bože bilo što dogodi. Robinja je svojom voljom na žalost postala. Za djecu živi i mašta, sve im je podredila. A njega više i ne vidi, u svopm svijetu stanuje. Ministar što polako umire iz srca joj nestaje. Proklet je iz nekog nepoznatog razloga. Gazi ga neumoljivo okrutna sudbina. Dokle će izdržati rane na duši iscijeliti. Nema više povratka, nema reprize sudbina Toni Ljubiša Božić, Bugojno,01. Ljubavi daleka nemoj više pisati stihove ko boga molim te. Moje će stihove da pregaze prašinom prekriju. Ode slava mi ode umišljena gloria, jedino ljubav biti će jača i žešća vatreno neopisiva. Krv ovisnosti među nama se prolila. A godine ispred nas što zamke spremaju kao žbun za tigra i lavicu jadno i mizerno izgledaju. Oni to u trenu zaljubljeni preskoče nemoj više pisati stihove nabijaš mi komplekse. Izmišljam glupe izgovore, razloge ludo zaljubljeno ispunjen nešto u glavu si čudno salilla bez tebe život nemože, propada bez tebe nema smisla i nadanja. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,30. Kad bi nam nekoliko dana zajedno dozvolili tek bi shvatili jedno drugom od viđenja pripada. Kad bi nam samo nekoliko zajedničkih fotografija Onako zagrljene barem krišom po neku uradili. Sve bi vidjeli, razumjeli i odmah strast doživjeli. Te slike bile bi čista čarolija kao ljubav u srcima što se od prvog poljubca duboko dušama udomila. Nakon toga umjetnici, kipari, vajari bi navalili Svi bi naš zajednički zaljubljeni zagrljaj tražili. Htejeli bi onaj tren u očima da umjetnički uhvate Pjesnici bi pisali romane beskrajne ljubavne stihove. Školske lektire bi imale obavezne literarrne radove Gdje bi se te scene u osmjehu I očima opisivale. Da posebnim se posebna ljubav kad tad dogodi. Prikrade se i kad šušte jesenje šuškave livade. I kad se najmanje nadaju, taj trenutak otkriju. Hvala ti bože pa si nas u vlak odabranih ubacio. Ljubav se nemože glumiti makar i glumčine to pokušale nebi nikad uspjele,ljubav se povlaštenim,odabranim događa izvor je, bljesak, treptaj koji sa lica iz srca ne silazi ne odlazi. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,28:11,2015 u 08:02 minuta Posted in. Mogu da se potpunošću kontroliram Mogu svim problemima da upravljam. Mogu da samo glavu hladno okrenem Tek tako vrata da zatvorim, nestanem. Al na nju kad pomislim, kontrolu izgubim. Jednostavno fali, tako bolno mi nedostaje. Suza suzu roni, vodopad duše ne prestaje. Jedna drugu sustižu sjetom se kotrljaju. Nakon bezbroj suza oči sklopim preumorne. Kao da polusan jednim trenutkom uštine. I sve nešto kao kroz maglu me podsjeća. Osjećam miris kose na vlažnim prstima. Neznam što se u posljednje vrijeme događa. Slabost je što nemirom potpunošću kontrolira. Slatki osmijeh ranim jutrom, i prije spavanja. Čujem riječi VOLIM TE sa najljepših usana.. Jednostavno nezasitno, neprekidno nezaustavljivo toliko ovom zaljubljenom srcu i duši nedostaje. Fali da je vrhovima usana barem mrvicu dodirnem. I svakog trena tako osjetim, njen korak osluškujem. I ovaj divni osjećaj ne neželim da trenutka nestane. Onaj koji ljubav beskrajem dobija ogroman sretnik je Eto i između nas dvoje to se izobiljem slatko događa. Ljubav je života nak dugih stoljeća pustog nadanja. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23. Nekako zima kad uz kamin dušu priklješti Vjetrovi zavjesu nemira smetovima navuku Samoća dušu uokviri, pa se nekako raspuči. Usamljenički sa šutnjom kao da pripovjedam. A ona baš kao posljednja nakostriješena nada. Rađe bi uz nju šuteć sretnički da je promatramo. I tako bezriječju samo očima požudno pričamo. Toliko toga uzdasima dodirima prstima kažemo. Iz svake bore bića ljubav se tišinom glasno zaori. U svakom dijelu duše kao pupoljak vrpoljeć iščekuje. A mada kontinentima možda okrutno razdvojeni Jedno drugo u krilu potpuno strasno osjećaju. Riječi dodirima usana onako kroz maštu razmjenjuju. I oblaci se nekako kao kazaljke preklope, podsjete. Suza iz oka procuri, neprimjetno a teška kao godina. Srce od samoće drsko žudeć za ljubavlju se otima. Koliko važnan i poseban tamo netko tad nedostaje. Koliko ljubavi čeka da se onim usnama pretruje. I onda se osmijeh od nekud u suzama dovalja. Sreće se jezom znanom nakostriješi …pozdravlja Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23. Predugo vrijeme na žalost žive turobno zajedno. Praznina međusobna duboko brazde zaorala Oranice sjetnom tugom i prazninom naljepila. Ne mogu da se rastanu drugu sreću da potraže. Dal već sada kasno je, novi početak da pronađu. Zraku prave ljubavi barem trenutkom da osjete Možda će to barem malo za početak da ih pokrene A kasnije to vuče jedno drugo, na miru ne ostavlja. A među njima zasukala pustinja, riječi se jedva prozbore Pogledi tmurni odbojni međusobno grobnom tišinom zanijeme. U sebi oboje uzdišu, što uraditi, kuda krenuti jadnici neznaju. Plaše se knjigu prošlosti zatvoriti, jednostavno novu započeti. Sudbina svoje donosi, možda samo zbog djece opstoje. A u njima jad i čemer razdvojenim krevetima prepliće. Među njima nema niti treptaja strasti i one požude. Među njima hladno i odurno dječica neznajuć odrastaju. Ona ne shvataju koliko tuge u roditeljima prokuhava. Koliko suza čeka da krene ridajući dugim noćima. Boga mole da im savjet udjeli, kakve planove i odluke Kojim putem života da se pokrenu da napokon odluče. Na njima je, teška vremena im tek dolaze, tko zna kako će… Jedno drugom napokon treba da priznaju, voljeli se nismo Treba napokon dušu i srce širom da otvore i olakšaju. Laži treba da se totalno razotkriju i ništa ne prikrivaju. Neka se srce iz tišine napokon širom otvori, pa prozbori Nema ljutnje, nema nikakvog bezveznog kajanja, ne ide. Jednostavno od prvog dana sve je bilo teška zabluda Lažna ljubav čudnim izobličenim slikama se prikrivala. Dal ostaju u tom živom pjesku da se gušeć potope. Dal kako tako zbog djece taj jad i čemer ljubavi izdrže. Il kao odrasli napokon da zasjednu, police duše otvore Jedno drugom saspu dugo čuvane tajne, ovako ne ide. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,23. Dok promatram brod kojim dolaziš. U grudima viori drsko tabananje. Srce hoće nestrpljenjem da iskoči. Nijemo kao pokošen suze ispraćam. U sebi miliun slika dragih zamišljam. Imajuć čudan osjećaj svi me promatraju. Kao da nemir iz ovih grudi baš osjećaju. I onako sretnički a ne posramljen jezdim. Ma preživjet ću i gore staze sam gazio. Na pragu strpljivo stišćem palčeve. Zvono broda sirenom se prolama. Lupanje, zvoni jeka panikom ušima. Kao sirena ispred mene trenom izranjaš. Pogledom, neobjašnjivu sreću podarivaš. Zagrljaj beskrajan, jedva oboje dišemo. Poljubac ,tišinom bez daha lukom prodire. Gordo, sretno a tako nekako nervozno Slatkom panikom oboje obavijeni šutimo Jedno drugo pogledima nezasitno ispijamo. U carstvo blaženog smiraja smo prispjeli. Istovremeno bezrječju uzajamno tepamo. Bistro jasnim pogled ljubav izjavljujemo. Volim te shvati ove duge godine čekanja. Trebam te samoća je dovoljno godina gušila. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22. Zašto ovoliko žudim i trebam te. Zašto ovoliko neopisivo volim Kroz beskrajno dugo nadanje. Zašto neobjašnjivo proždrljivo želim i neizmjerno drsko posesivno požudno beskrajno prozivam. Ne želim boga dragog da upitam što je do sada sve otezao i čekao zašto naš prvi nezaboravni susret davno nije ugovorio tiho namjestio. Al se onda prisjetim i od srca zahvalim da i ovo što smo dobili je neprocjenljivo mada na dugom štapu i podlo klizavo. Pomisao na tebe tmurne samotne dane u blještavilo sretničkim škriljcima zavije. Sve se nekako dušom razvedri U srcu se valovi nade zapjenuše. Kroz mene kao plima se provlačiš Nemirom u duši slatko zaječiš. Neka orkanska sreće me zavije Tragovi na duši se šepureć ukažu Slapovima požudne nade navireš Sa tobom na usnama život otkrijem. I od tada si sve konce života zamrsila. U sedlu moga srca osmijehom se uvalila. Putokazi sami od sebe se pronalaze Zadržavajuć osmijeh na licu da ne pobjegne. I zato si plamičak u oku što treperi Kad se sumorni dani krišom dovuku. Tvoja me slika nezaboravom prati i tješi Da sa puta nalše ljubavi ne zalutam. Dođi te usne prosijanom požudom da prekrijem dođi da ti uvojak strašću u kosi čedno uvijem. I kreni, neka te jeza sjećanja uzastopno prožima neka se svaka lazanja našom ljubavlju natapa Tko ih bude jeo da svu ljepotu i draž života osjeti a teško da shvati u čemu je tajna njihovog ukusa. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22. Kad god pismo Kratka poruka Jutrom pristigne Tek toliko Kažeš mi Da nedostajem Da falim ti. To tek toliko preveliko nepojmljivo dojmljivo čarobno izazovno savršeno dovoljno je. Vojim te ludice onako medenu slatko krmeljavu mislima budiš me dok se strasno usamljena uvijaš na usne pomišljaš željno prizivaš sve mi poklanjaš sočnim vragolastim usnama izazivaš slatke požude prosijavaš. E to tek toliko Ogromno važno Preveliko je Srcu toliko toga Nepobitno iskazuje. Da vrijednost ove ljubavi Sve nadilazi Svemu se odupire Sve tuge samoće sapire. I tek toliko da znaš I ti užasno fališ mi Toliko želim da poklonim I tepanjem prozborim Ono slatko iskreno VOJIM TEEEEEEEEE Toni Ljubiša Božić, Bugojno,12. Kao da jučer pred njenim ulazom sačekujem. Svake minute na sat nestrpljivo povirujem. Samo što nije pristigla, mirisom nemira osjetim. Neka orkanska bura dušu i srce pročešljava. Istovremeno slatka jeza obuzela, vrućinom zasipa. Vreli dlanovi, požuda srcem se drsko prolama. Nekako teže mi, što se dešava zašto ne nailazi. Svaka minuta kao godina se otegla, zasukala. I mrak se već svuda prosuo, svjetiljke davno upalile. A poznatog koraka niti na vidiku, niti šum da osjetim. Dođe mi da na njena vrata nepozvan samo pozvonim Bez pitanja zagrlim, usne nepopustljivo slatko zarobim. I baš me briga dal će netko naići il možda primjetiti. Ne mogu više da izdržim, dok samotan trpim izgaram. Zaljubljenom ublehanom ovakve ideje na pamet padaju. Sve puca u meni koje kakve misli i planovi zaposjedaju. Ako mi vrata otvori, netreba ništa da prozbori, poljubac. Želim da je zagrlim onako stisnuto podignem, zavrištim. A onda sebi kaže, baš si bolan totalno otkačio , poludio. Sačekaj, strpljivo, vrijeme na tanane treba da se procijedi. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,11. Kada netko kao ja zavoli pamet nesvjesno izgubi poludi snagu svemira drskošću pokupi beskrajne galaksije tiho osvoji. Zaluđen brodove srcem zaustavlja satelitima mislima daljinski upravlja proljeće u sred zime bujicom navire pupoljke nemira vjetrovima rasprostire. I sve u istom trenu onako vrišteć Ime joj ponosno sretnički spominje nezasutavljivo iskreno dere se,dere se koliko duboko želi, obožava i voli je. E kada netko kao ja nesvjesno zavoli. Shvatit će tek onda što mu se dogodi. Kada osmijeh sa lica ništa ne skida. Kada se čarolija u grudima događa. Dao Bog da Vam se isto trenom dogodi. Barem jednom u životu mrvicu ostvari. Poslje toga nema vraćanja, zamka je Njenih usana, njenog poljubca uspijela. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,08. Preopterećena je, životari,podlo izgara. Trebam malo više vremena da odvojim. Okama, usnama i vrelom tijelu posvetim. Beskrajno vrijedi topli iskreni mio zagrljaj. Odušak je da se bol prepolovi, tuge nestanu. Stresovi i strahovi,momentom bukvalno potonu. Ne želim da gledam je kako oronula propada. Zaslužuje savršenu ljubav beskrajnog svemira. Svakog trena zna, između redova misli čita me. Ovog trena samnom bi krenula starost dočekala. Previše je u kratkom životu bolih suza popila Brdo noći jecajuć Boga beskrajno molila i pitala. Da joj oči otvori da je negdje u sreću uputi. I mada okružena bezbrojem jedinki, sama je. Praznina je užasno razvaljivala, jadom gušila. Sve oko nje biješe ledeno jadno i bezvrijedno. I onda je u čudan neobjašnjiv zagrljaj uskočila. Vatru na svojim usnama neprepoznatljivu popila. U svome tijelu nepoznate predjele strasi otkrila. Danima nije shvatala i samu sebe prepoznavala. Kuda kako se ta čarolija i gdje i zbog čega desila. Dal je to samo puka mašta il je baš slatko sanjala. Jednostavno je od tog momenta odlučila, promijenila. U sebi nova pravila igre i života napokon je pokrenula. Od tada tog momenta nova čvrsta nepokolebljiva postala. Stotinu stvari u sekundi bi olako osmijehom završavala. Neprepoznaju, koja to skrivena energija je nosi i napaja. Ljubav, iskrena potpuna pronađena ljubav je osvaja. Osjetila čaroliju kad netko ljubav obiljem dobija i uzvraća. To ne želi više da u sebi suspreže il bože sačuvaj sakriva. Svi na njoj vide tako jasno promjenu vidljivo primjećuju. Al ne shvaćaju dal to ikako može da doživi ako postoji… Toni Ljubiša Božić, Bugojno,07. Koliko će godina proteći,da je potpuno ubijedim Da samo zbog nje živim,zbog nje nekako opstojim. Ma zna ona, sve to jako dobro duboko predosjeća. Od prvog dodira i poljubca sve je glatko povezala. Vidim osmijeh na licu joj bez bora prepričava čaroban, zanosan, neprikosnoveno opojan. Čekajuć da se život od svih nevolja razdani, Večerima voštanu svijeću upornošću ubijedim. I pred zoru baš kada ona zapljuskujuć dogorjeva. Trznem se između redaka nedovršenih stihova. Deka preko leđa na pola se spustila leđa otkrila. Jedva teturajuć do kreveta se prebacim, odletim. I onda kroz snove podupirem naše ljubavi stupove. Po neki ispucao, malo se iskrivio životom popustio. Valjda ga rđa samoće nagrizla, sjetom ga pritisla. A drugi još uvijek gordo, ponosno i dalje izdržavaju. Tutnjaju samotne čameće godine,ledeno šutanje. Rijetko koju riječ prozborim, srce i dušu napojim. Iz glave paučina stihova proklijava, van bi izašla. Minute i sati si rezbježe, dok dani sustižu godine. Vojim te šapatu drskog nemira, to si shvatila. Dok bi ove strasti zakotrljale ili trenutak objasnile, samo neka među nama ovo slatko ludilo nastavi da teče, žubori osmijeh da nam u grudima boravi. Sve kao od šale do konačnog susreta ćemo izdržati. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,07. Mada su je daljinom sklonili, od mojih usana odvojili Koliko želim je ONI neznaju Povlasticu vrelih usana nemaju. Nisi im se potpunošću sreće predale kao što trenom opila skoro pa imala divan je osjećaj dušom se proderati ljubav vriskom nemira beskrajno izreći. Neka nam bogo dragi svjedoči on nam sve tišinom priprema on nas navodi i puteve pročišćava Na kraju sve će nam sigurno dozvoliti. Nije on bez razloga slučajno tek tako jedno drugom približio da nam drugu šansu nebi opet kriomice tajno po koji put pružio. Budućnost zajedničku garant nam tajno priprema Preživljavanje na nezasitnim nasmiješenim usnama. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,07. Krišom, lopovski na prstima Ljubav nepozvana pristigla. Unutar duše se rastopila. Prisustvo nemira se nakotilo. Jeza zavaljala sve zglobove Svakog trena štrecne il probije. Nasmijana faca u prikrajku Ogledalu blještavilom zapela. A nas dvoje drsko sklupčani. Hodajuć ivicama strmog ponora Tutnjaju kopite dragih sjećanja. A plastovi naših drskih maštanja. Šetnja pokošenim livadama ječi Dok pod svodom njenih usana Žubore sjenke nedavnh dodira. I zaorah livade dugog čekanja, Sjeme nade prošli put poklonila. Toliko ljubavlju uzdasima udijelila Pa pod šatorom drhtaja šapućem. Slike jednu po jednu namičem. Sjećanja budim sve više podstičem. Da se što češće javi, da me posjeti. Da je srce ne izgubi duša zaboravi. I svaki put neki novi izvor procuri ljubavi od nekud nedokazane da pokloni. Da se nepregledna ljubav prehrani Da se toliko predugo čekana doživi. I kad nas vide, suze nas potocima oblile To nije od tuge, jedno drugo spominje Na njenim usnama Ljubav se spominje. Srećica potoke sreće strašću napunila. Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 05. Žrvanj sjećanja nezasutavljivo spominje. Svakim okretom vatrom strasti me uštine. Požuda se koprcajuć pucketajuć došaptava. Ljubav između dva srca proljeće prosijava. Pupoljci, svaki svoju nadu trčećke spotiče. Svaki bi svoju priču da nam ispripovijeda. Da ta ljubav ta istina napokon sunce ugleda. Nezasitno sve polako prožimajuć dušu osvaja. Izranja ljubav,bljesak svakim jutrom oči natopi. Iz dubine duše osmijehu naredbu nakostriješi. Srce trepereć od miline skačuć drsko cvokoće. Stigla u njih ljubav, stiglo zaljubljenih proljeće. A sve preostale godine na čekanju prepričavaju. Kako će ovu ljubav i strast da napokon obuzdaju. Taj film na kraju neće gledati od zavisti luditi. Među nas kost nemože da se ubaci ljubav zagasi. A do nje toliko godina po trnju samoće sam hodao. Da bih samo trenutkom te usne taj dodir doživio. I sada kopne okrutni snjegovi, pristižu proljeća. Ona me očekuje, srce osjeća sve to najavljuje. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,05. Srebrni mjesec tišinski slatko došaptava. Spominje prošlo ljeto, vrelinu nadanja. Spominje na usnama kako je snivala. Podsjeća da se potpuno skoro predala. Mladost nezasitnu požudno usnama prenijela. Cipele nade za budućnst mi slatko spremila. A aleje kestenja sve tragove drsko prikrivaju. Haladovinom debelom šuštanjem spominju. U parku čežnje ruža,trnje grozdovi kupina. Toliko toga sjedinili divljinom žudnog tepanja. Dal nam se slučajno ljubav strasna potkrala. Jedno drugom beskrajno usne razvalila. I ovog i svakog trena kad se zamišljen umirim. Sve slike sjećanja drhtavicom drsko potpirim. Vidim princezicu i tako blisko jasno je osjetim. U zagrljaju neka se magija čarolijom potpiri. Tako glatko, spontano, blisko sve smo umijeli. Jedno drugom na usnama nezasitno žuborili. Da bi se nakon toga neprimjetno tiho zagubili. Poker nemilosrdni velikim ulogom zaglibili. I kad samoća noćima drsko podlošću obuzme. Promatram zvijezde i postavljam po koje pitanje. Srcu sve neke podlosti iz duše teška prosipam. Ponašanje zaluđenički cereć se dušom opijam. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04. Sve što budeš čula, lažu, trunke ne sumnjaj Sve bijaše trenutak, nekontroliran događaj. Neznam kako al jedna čaša sve je prelila. Na njene usne, u njen zagrljaj me uvalila. Sve sumnje odagnaj, na laži ne nasjedaj. Samo tvoj sam mila moja, tebi pripadam. Uz gitaru se onako mlada pripila, izazivala. Ovu staračku krv na podli način probudila. I duboko kajem se, bijaše to nerazmišljanje. Hormoni se upetljali ,mozak sa srcem zavadili. Na kratko zaludih se mladim požudnim usnama. Dok su prvi rani snjegovi tek pomalo prošarali. I sve što kažeš samo glavu pokunjeno saginjem. Nema dovoljno riječi za kajanje, da se izvinem. Samo se želja u meni trenom raspirila, poželila. Zamislih opet mogu sve,da nestašno oživljavam. I sada dok u kazni šutnje, sebi ne opraštam. Sve razloge i uzroke uzastopno analiziram. Kako , zbog čega I što me na sve navelo. Objašnjenja nemam, jednostavno se desilo. I sada tako slomljen i zamišljen se pokrenem. Na vrata tvoje sobe bih puzeć kleknuo, prosio Oproštaj , razumijevanje u tvojim očima tražio. Pa uzdahnem suzama preliven eto zastanem. Oprosti mi, jednostavno se prokleto sve desilo. Ove staračke ispucale usne na vatru nabacilo. Osjećaj zaboravljene mladosti buktinjom probudilo. U jednom poljubcu stratsvenom zagrljaju završilo. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,04. Ne volim da se prisjećam Što u prošlosti bilo je. Što prije zaboravljam Ružna sjećanja zatrpavam. Sve one samoće i bolove Sve neprospavane noći Jad, suze, vriscima grcanje. Ne želim da me opet sustigne. Samo jedno lice sve spašava. Istim trenom slatko nezasitno osmijeh mi na licu prosijava. Sve bliže usnama dozvoljava. Usne se nepregledno došaptavaju. Miris grudi uzdahom podsjećaju. I ono zaljubljenički zadivljuje. A tako voli da ljubi i mazi se. I nezasitna čarolija nas pokreće. Slatke snove snivam, nema boli Nema nesanice i teške obmane. Samo slatki vrisak usne uštine. Jedno bez drugog bi presušili. Samoćom ispijenu dušu ubili. Tragovi na usnama bi nestali. Srce pjeskom zaborava sahranili. Ne, ne želim i nevolim da se prisjećam… Toni Ljubiša Božić, Bugojno,27. I neka živi snjom i neka joj poklone donosi U srcu je mome i tamo oduvijek boravi. Život sa njom mu prolazi, al meni pripada. Misli da mu je sve karte otvorila, blefirala. Vješto sa osmijehom i zagrljajem prikriva. Ne znači joj ništa, privremeno mu pripada. Al kad bi samo mrvu o ljubavi ovoj saznao, Srčanu komoru bi istim trenom rasprsnuo. I dok uz nju spava dok u zagrljaju mu miruje. Na ovim usnama tim trenom uživajuć boravi. Samo mene nezasitno u snove trajno priziva, Od prvog poljubca kapiju duše mi rastvorila. Ključ njenog srca daleko od sviju prikrivam Pravi moment iščekujem, godinama trgujem. A do tada u njegovim poklonima lažno uživa Sve što poželi na tacni nestrpljenja joj podari. Al nema šanse ljubav među nama da potuši Da je milimetar razdvoji il trenutkom priguši. Svage godine sve jača je, jer neizmjerno voli me. A ja presretan usamljen ispraćam duge godine. Sve ću da izdržim, bolove u srcu i duši prehranim. Na kraju krajeva kad se najmanje budu nadali. Bez teksta budu ostali, kada bez pozdrava nestane. Samo kratka poruka im pristigne, NEMA MEEEEEEEEE. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,27. Hvala Bogu prošlost loša je nestala. Tragove boli i baksuza ljubav izbrisala. Nisam više sam, ništa mi nedostaje. Uz mene svakog jutra sviće, budi me. Ovakvu ljubav nikad nisam upoznao. Toliko sreće i osmijeha nisam podijelio I kad je ljubeć imam čarolija obuzima. Čitav svijet na dlanu dušu mi preotima. Koliko sve ovo znači i koliko važno je. Ovo pravi život budi ovo smisao je. Ljubav bajna eliksir divnih maštanja Prošla su vremena laži, boli i obmana. Ona bivša zauvijek me izgubila. Nikad više ove usne nebi imala. Ljubav u meni opet se nastanila Pjevam pišem brdo rojim stihova. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,26. Zarobljen u kavezu samoće uzdišem Ime na usnama tako na nju podstiče tišinom stihova pokušavam da odgovaram zborim iz dubine duše i srčanih korjenja. Ljubljena princezo bajke i trenutnog maštanja. Izlasku sunca bistrino svako jutarnjeg nadanja za nas ljubavi, preko živog blata bih se uputio. Bosih nogu preko sunčevih pjega se kretao Bez razmišljanj lice u plamen nestrpljenja stavio neka sav sagorim, neka se u pepeo pretvorim samo jednog trentka iz misli da te ne izgubim. Da jezu samoće nikad više drhtajima ne osjetim. Minska polja i njihove podvale smiješne su da prikriju i zapraše put do tebe, neide, nemože. Oni neznaju da trčim i vrištim da ih sve upozorim da volim te, jednostavno polovica si nerazdvojiva Vrata zavidnim prema nama zauvijek smo zatvorili Na podlost da nam se nebi uvalili, sve pokvarili. Jedno drugom sve u životu smo iskreno poklonili. Nagradu beskonačnu čaroliju ljubavi smo dobili. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,26. Nedaj se voljena, vrijeme sreće je na obzoru, svakog jutra probudi te osmjehom na prozoru dok se valovi u daljini a tako blizu komešaju a stobom toliko tajni prepredaju ,podlo skrivaju. On čeka te, poput vjetra nervozan i zamišljen iznenađenje svakog jutra smišlja da te razvedri osmijeh ,srce i dušu prepoznatljivim trenom otvori i potpuno sretna si u svakoj sekundi slakog nemira. Da izdržite sve što Vam donosi okrutna sudbina a toliko fali te,toliko volite, osjećate to u grudima Neprekidne vatre nade peku na tanane prže vas dok jedno drugo nezasitnom maštom žudno imate. Samo vas dvoje znate koliko to traje i dugo opstaje. Koliko se zima pahuljama stezalo, dušom krvarilo. Koliko kiša je nevidljive suze sa lica tugom opralo. Koliko dana vedrih i sunčanih u duši je proplakalo. I kad bi sada život ponovo dobili, u krilo bi krenuli. Bez razmišljanja sve bi se vječnošću promijenilo. Jedno drugo niti mili sekunde nebi od sebe puštalo. Jer sve ove godine samoće toliko toga su isparale. A do tada dok vam sudbina kapute ne prekroji. Jedno u drugom onu tužnu polovinu eto razvedri. U svakom trenu kao sjena dušom i srcem prati vas. Čudnu snagu navire da se samoća što prije izgubi. U duši Vam kapi nade vatru smirajem prelijevaju. Dok misli se roje, dođu i odu uzdasima tepaju. I kad se onako slomljeni od tuge u krevet zavalite. Opet se tihom, strasnom požudnom daljinom imate. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24. Dal sam je bože nehotično kaznio U srce joj čičak nemira priljepio. Duši požudom i strašću zaplovio. Uz sebe drsko nepovratno vezao. Čekaonica života podlo je okupirala. Sve mi poklonila za mene se vezala. Osuđena na dugo beskonačno čekanje. Hrpom pisama i stihova slatko odoljeva. Nemam snage da u lice kažem joj. Tko zna koliko će ovo čekanje trajati. Ne želim joj slobodu i život cijediti. Ostaje vezana nepokretna od nadanja. Bojim se da ne ostane kao u zatvoru. Da svoju mladost ne istroši u čekanju. Da strasti i požudi u sebi ne prkosi. Da se okova barem po nekad oslobodi. Ode negdje, iz zatvora života odleti, proživi. Kad bi mene slušala životu bi se posvetila. A ne mene čekajuć sve silne buduće godine. Živi od praznih stihova većinom u suzama. Daljine su nas razdvojile, sudbine zarobile. Zna volim je i fali mi, ljubav ova nije obmana. I onda u strpljenju nekon prikrivenom nadom Pod okriljem samoće se lažnjacima hranimo. Sebe ubjeđujemo da naše vrijeme tek dolazi. Toliko toga u budućnosti lijepog iščekujemo. Tim godinama samoćom sada se kažnjavamo. Jedno drugom tješeć hrabrimo da se sve izdrži. Kad život napokon sastavi, sve će da se zaboravi. I kad na pučinu vremena ispred nas se zagledam. Tako grizem se i usne izjedam iščekivanjem izgaram. Plašim se da u provaliju bespuća uzaludno propadam. Ne želim da joj pate i propadaju potomci, da izgori. I svo beskonačno nadanje, kao žiletom lagano ubijanje. Ona sa njom a nemam je, suviše daleko skrivena je. Paučina zaborava polako sjećanje briše i drsko osvaja. Ono nešto na životu dok nas održava tišinom i ubija. I plašim se da kroz ovaj život razdvojeni polako venemo. Da na kraju niti ne shvatimo što smo propustili. Jedno drugo toliko željeli, patili previše toga očekivali. A godine toliko smetova ispred nas nabrale, nagurale Da se niti sjećanje nemože prepoznati, slike vratiti. Kao da smo na neki sporedni put il kolosjek zalutali. Vezu međusobno bez nekog kraja i cilja zagubili. Jedno drugom smo se obećali, zavjet srcima potpisali. Jedno drugom slobodu iz srca dobrovoljno iščupali. I čini mi se iz ove ovisnosti teško je mrvicu pobjeći. Okove samoće raskidati, na pučini nade vrištati. Boga dragog pitati, do kada ćemo sve iščekati. Dal je ljubav bila možda velika greška i zabluda. No siguran sam ova ljubav još uvijek je i uvijek bit će Duboko zarivena u nama, vrijedi svake godine. Vrijedi svakog protutnjalog proljeća da se jednog dana Onako iznenada sa osmijehom na licu napokon dočeka. Dall sam je nehotično kaznio, ljubav na štapu nudio. Zašto se nama ovako sve događa razdvojenost ubija. A drugi bez čekanja sve to na tacni života dobiju. Cijeli život jedno drugo potpuno imaju, a nas dvoje… Još uvijek godinama razdvojeni čamimo, godine brojimo… Ma vrijedi, vrijedi je i devet života ovako kažnjen čekati. Pokoljenjima kasnije pričati da smo pravu ljubav Napokon potpuno, savršeno dobili i duboko proživjeli Da su oni potomci te velike ljubavi i naših predaka. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,24. Kad se sredi kad se ono u detalje dotjera Za njom svi žude, za njom ludnica, potjera. Rijetki prilaze, samouvjerenošću rastura. Pamet daleko ispred svih mogućih nadanja. Osmjehom privlači, mrklim pogledom kažnjava. U njoj su vrelo ljeto i rudeća jesen kao i mećava. Rijetki se usude da joj priđu koju riječ prozbore. Svi vole je i žudeć maštaju, no nemogu da imaju. Kad krene i uzdignute glave ponosno prošeta Za njom ječi, nepregledna ulica uzdaha.. Meni se obećala, dok sam na brodu maštanja. Sve dok nas život ponovo ne pripoji, dozvoli. A ja pred zoru ranije ustajem, noćima planiram. Pisma suzama nade nasmiješen nakapavam. Kontinente daljinom u trenu do tebe preskačem. Istu nepresušnu vodu požude daljinom pijemo isti teret samoće na leđima ne zadugo nosimo. Sve ćemo izdržati, uzajamno obećanje poštovati. Još koju godinu, svjetske luke totalno napuštam. Želim vječno na tvojim grudima da odmaram. Želim da napokon lice uz lice sretni jedrimo. Život preostaloi sa osmijehom sreće proživimo. Voli te moreplovac okrutnih valova maštanja. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22. Na koljenima na vjernost sam se zakleo. U kofer zaborava hormone sve skupio. Nema drugih gledanja, nema nabacivanja Onaj stari upaljeni matori treba da nestane. A one kao u inat navalile, kao da su osjetile. Kao da ih je krišom ljubav moja nagovorila. Nebi li snagu čvrstine vjernosti ove iskušala. Žele nabacivanjem da me lažnjacima provjere. Sebe prepoznati ne mogu, nešto se dešava. Da sam onaj stari davno bi vjernost poklekla. Sve bi zakletve u noći prekršio mrvicu kajao. I tako bi se sve neke veze u prolazu izredale. Na srcu niti tračak uspomena nebi ispisale. Sve se nekako uhodalo, šablonski dešavalo. Sve se nešto kao volimo, energiju dijelimo. Al poslje provedene noći sve se zaboravi. Možda se ponovi razmjena unutarnjih energija Čistim pražnjenjem obnovi, neka požudna karika. Al nema nema ono što svakodnevno podbada. Nema žudnje, sjete, samotnim noćima nadanja. Od kada njen sam postao, oružje lutanja položio. Tako se nekako gordo potpuno sretno osjećam. Ne žurim nigdje , usamljen nočima ne lutam. Sve imam u meni je sabur ushićenjem naselila. Dobro i smireno potpuno se zaljubljen osjećam. Serbez što bi rekli u duši se slatko nastanio. Toliko toga čarobnog sa njom sam dobio i otkrio. Ništa više ne treba, ama baš ništa ne nedostaje. Toni Ljubiša Božić, Bugojno, 21. Plažom zajedno za ruke hodamo … svaki drugi korak strastveno ljubimo… osmijeh ne napušta divljina zbori u nama. Da im se glavni dobitak života dogodi. Vojim te mila moja ljubavi, ne zaboravi želim da se ovaj žar u grudima baš nikad niti jedne milisekunde ne umiri il zagasi. Neka nas starost zaljubljene na počinak isprati. Samoća u nekom kutu duše strah je neki zgrčila. Kao sačekuje da se duša prelomi da me tuga ubije … Sve dok si uz mene sve tuge bez traga nestanu Smiraj dušom zasvira srce milinom osmijeha prepuni Vrpoljim se, na jednom mjestu ne stajem na svaki tvoj mig pogled il osmijeh luđački sretnički divljački zapjevam. Gitara razuzme nezaustavljivo rojim stihove. Onda te pod krošnju žudnje položim … sve krpice sa tebe zubima pokidam.. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,20. Mrzim kišu jugo je navlači Nekako dušu sjetom potuši. Misli negdje daleko odlutaju. Nepotrebnih na pamet naguraju. I onda se crnim mislima uputim. Tko zna gdje sve ne zaglavim Srce izranjavam duša iskrvari. Nema je, daleko otišla i ostala. A te kiše kao da drsko ranjavaju. Kao da u inat bolove uduplavaju. Saginjem glavu da me uplakanog Onako izgubljenog ne prepoznaju. Ruke drhte, u grlu bolno sjećanje. Daleko si, reže preostalo nadanje. I kad bih negdje planirano krenuo. Istog trena bih zalutao izgubljen. Tvojim nenadnim odlaskom polomljen. I sve što sam imao kao olupina izgleda. Sve kuće i auta paučina tuge saplela. Bez tebe sve je bezvrijedno i propada. Sve što smo planirali zajedno smo stvorili. Jedino tako svaki uspjeh imao je smisao. A sada bolno razdvojeni, žicu u ranu zario. Zar može gore od ovoga išta da nas potrefi. Bosonog po rivi tvojim stopama prolazim Da te nanovo barem tragovima osjetim. A jugo zapljuskuje ove suze da prikrije. Volim te ljubavi neka se ova tuga izlije. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19. Kao da jučer bilo je, nervozno si žurila. Kratki zagrljaj hladni poljubac podarila. Nešto u meni se jezom drhtavo skršilo. Kao nešto ružno najavilo, upozorilo. Nakon par dana u Splitu avion sam čekao. Bura, orkanski vjetar let je srazlogom odložio. Vratih se nazad da pokupim neke razzloge. Odjednom na ulici oči zabezeknuto se ukočile. Ne nije istina, ovo se meni ne događa. Sa njim si u zagrljaju poljubce dijelila. Šok, bože od tebe nikad nisam očekivao. Da ćeš ovako iza leđa drsko me saprati. Izgubljen bez daha sa gušenjem u grudima. Ulica tame nekud u prazno lutajuć vodila. Suze ne prestaju, ridam sve u meni tergaju. Pokušavam od te slike što prije da pobjegnem. Na kraju sam bukvalno slomljen puknuo. Na koljena pao i vriscima jecao, zašto…. Zar poslije toliko ljubavi lažnog davanja ulica mi je barem na vrijeme oči otvorila. I tako nenadno slomljen potpuno izgubljen Kujem neke planove, što sada da uradim. Dal da te kaznim i zauvijek zaboravim. Al ne mogu srce jače je, previše voli te. Spreman da kleknem sve zauvijek oprostim. Da to što vidjeh kao ružan san zaboravim. I bolje bi bilo da nikad ne saznaš i ne vidiš. Kako tim trenutcima užasa sam izgledao. Možda bih te još više do kraja razočarao. Možda mekušca u meni bi otkrila, vidjela. Molim te reci mi da se samo slabost desila. Da nas je razdvojenost bezobrazno koristila. I onda korak produžim sebi zakletvu položim. Nikad više tom ulicom moja noga neće kročiti Na taj ružni san, bolnu uspomenu da podsjeti. Želim zajedno kao od prvog dana sve imati. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,19. Daljina milijardu zamki ispred nas prosula Samoću iz petnih žila u inat nam upregnula Samo da nas što prije zauvijek rastave Neizmjernu drugima nepoznatu ljubav ugase. A nije lako pomirit se sa tim da te izgubim. Da nikad više nećeš jezditi na ovim usnama. Da nikad više nećemo pjevat zajedno u suzama. Ne to im nemogu dozvoliti , nikad neće im uspjeti. A uspomene u sebi svakim danom probudim Ne želim trunke te usne i tijelo da zaboravim. A moglo je sve biti daleko bolje i drugačije. Da korak nikad nisi napravila, od mene otišla.

LAZAR JAHURIĆ - SUDBINSKO SRETANJE
U tom trenutku mi poduižemo svoju frekvenciju našu razinu svijesti da bismo doživjeli ono što stoji onkraj naših fizičkih čula. Toni Ljubiša Božić, Bugojno,22. Jovan Ducic - O samoci U samoći nema mržnje: osamiti se znači očistiti se. Eto zato, bilo nam je suđeno, rekla bih jednostavnim jezikom... Ipak, nakon svih borbi i napora dolaze do uspeha. Intenzivan i trenutačan osjećaj intimnosti je moćan i tokom godina spoznala sam da mnogi ljudi žele imati ljubavno iskustvo sa svojom srodnom dušom. Bez obzira u kojoj ste situaciji tarot karte vam mogu otkriti puno. U dvorištu njegovog maštanja i čekanja stara glazba odjekuje u oba srca strast raspiruje. Svatko od nas ima posebne sklonosti i kriterije, a ono što je jednoj osobi potpuno prihvatljivo, drugu može navesti na prekid. Vozi sve brže i brže dok se naposljetku ne počne odizati od tla, poput zrakoplova kad uzlijeće.

[Apartmani crna gora herceg novi|Iskrica profili sa slikama muškarci|Krvarenje poslije spolnog odnosa]

Oznake: Došla, sam, iz, PROVINCIJE:, četiri, načina, kako, mi, je, Beograd, uništio, život