uhvati ritam

subota, 20.01.2007.

svejedno

Danas, po stoti put uzimam mobitel u ruke i prelazim prstima po zaslonu.
Zašto je nekim ljudima tako teško nazvati ili poslati samo jednu običnu, kratku poruku i tako pokazati da im je još uvijek stalo, da nisu zaboravili i da su još tu? Svi ljudi koje poznajem imaju neku svoju priču...neke od njih sam upoznala sasvim slučajno, a za druge sam se borila. Neki su mi samo poznanici, a za ove druge bi učinila sve.
Nekih se sjetim samo ponekad, a neki su moja prva misao kad ujutro otvorim oči. Svejedno, svi su mi na neki svoj način važni i sve ih želim imati pored sebe, nikoga ne želim pustiti iz svog života bez riječi i jednostavno zaboraviti da smo se nekada davno poznavali ili možda bili nešto više.
Nedostaju mi ljudi s kojima sam nekada bila tako bliska, a sada me se tako rijetko sjete.
Nedostaju mi oni koje poznajem godinama, s kojima sam prošla sve i svašta, a ipak mogu bez mene.
Zapravo ne oni nego on.
Primjetila sam da čovjeku puno toga može nedostajati. Pa čak i uspomena. Znam da zvuči pomalo čudno ali dogodi se da neku uspomenu čuvaš dovoljno dugo, a onda odjednom samo ostaneš bez nje.
Prije toga je želiš zaboraviti ali ti ne ide, sve dok jednog dana ne shvatiš da ti je napokon uspjelo, da postaješ svoj i slobodan, da popuštaju oni okovi kojima si bio vezan toliko vremena. I u jednom trenutku shvatiš da ne osjećaš onu radost koju si očekivao, samo neku neobičnu prazninu...kao da tek sada nemaš ništa što te čini čovjekom.
Svjesna sam toga da je ovo možda teško razumjeti pa ću samo reći da je još teže tako živjeti...biti sretan, a nesretan. Tužan, a s omjehom na licu. Sam, a okružen mnoštvom.
Napokon mi je uspjelo pobijediti nešto s čime se već dugo borim...samu sebe.
Uspjelo mi je riješiti se prošlosti, ostaviti je tamo gdje i pripada i više se ne osvrtati za njom. A opet nešto nedostaje.
Zašto ne mogu biti sretna sada kad više ne vučem za sobom sva ona sjećanja koja su svi drugi odavno zaboravili, koja su me gušila svojom snagom i budila se onda kada sam ih najmanje trebala?
Zašto mi se sada čini da je bolje osjećati bol nego ne osjećati ništa?! Nakon toliko vremena, toliko suza, neprospavanih noći, nemira i uzaludnih nadanja, ja ne osjećam ništa. I sada vidim da to nije ono što želim. Nisam sretna zbog toga. Ne znam zašto...
Sve što sam željela, čemu sam se nadala, od trenutka kada sam prolila svoju prvu suzu zbog svega, bilo je; zaboraviti, postati ravnodušna i nastaviti dalje. Sada sam to postigla i čini mi se kao da je gore nego prije.
Možda sam navikla na onu čudnu bol i sada ne znam bez nje. Možda sam prevarila samu sebe da i meni može biti svejedno, a možda će za neko vrijeme sve biti u redu. Kažu da čovjek ne može dugo biti ravnodušan.
Ako to vrijedi za prosječnog čovjeka onda valjda znači da ću ja već sutra osjećati nešto drugo za nekoga drugoga. Sumnjam.
Iako bi to možda bilo i bolje.
Svejedno.
Koga lažem, znam da nije!;)