*uhvati ritam*

Večeras sam malo lutala po vašim stranicama i primjetila da svi spominjete Novu Godinu, pišete o svojim željama i željicama, o onome čemu se nadate i što priželjkujete. Čitajući to, zamislila sam se nad onim što ja želim od godine koja je pred nama. Ova koju ostavljamo iza sebe bila mi je sve samo ne dobra. Iskreno, u cijeloj godini je bilo samo par trenutaka koje bi izdvojila kao pozitivne, a ostatak....uh... I ne, ne pretjerujem. Nimalo. Zato ja imam nekoliko (dobro, malo više od nekoliko) odluka koje bi trebala ostvariti kroz ovih godinu dana. Obećajem da ću dati sve od sebe. Barem prvih mjesec-dva.



A izgledaju otprilike ovako;
1.) priznati da sam pesimist i to promijeniti
2.) držati se podalje od izloga sa torbicama i cipelama
3.) slati manje sms poruka
4.) prihvatiti da su 2 kave dnevno sasvim dovoljne
5.) manje prigovarati....već znam koliko neslavno će ovo završiti...
6.) položiti vozački i kupiti auto!
7.) češće se smijati
8.) shvatiti zašto mukarci na ženama mrze tamne lakove za nokte, maskaru i opojne parfeme koje mi plaćamo i do 500 kn
9.) razumijeti samu sebe kad sam nervozna bez razloga
10.) prestati biti nervozna bez razloga
11.) odustati od nekih ljudi
12.) zaboraviti neke ljude
13.) zbližiti se s nekim ljudima
14.) naučiti četvrti strani jezik
15.) pomiriti se sa susjedom zbog razmirica izazvanih zvukovima iz moje sobe (ali nikako ukinuti zvukove!)
16.) ići u crkvu nedjeljom...ali ovaj put stvarno
17.) prestati vikati na ljude koji slušaju narodnjake, inače ću još dobiti bocom po glavi od nekog žestokog zaljubljenika u tu...hm...ovaj...vrstu glazbe..
18.) pomiriti se s tim da je ljude teško promijeniti
19.) obojati sobu u narančasto
20.) kupiti veliki kaktus i par zlatnih ribica
21.) početi razvijati slike s cd-ova
22.) zamijeniti stock-colu (koje se držim već nekoliko godina) nekim drugim pićem
23.) biti tolerantna prema Česima koji nose sandale na debele čarape
24.) pokazati sebi i drugima da ja znam i odustati, samo to obično ne želim
25.) potruditi se oko shvaćanja jedne jednostavne sitnice; silom se ne može ništa!
26.) otići na Cubu dok mi Castro ne umre...moram požurit!
27.) ići u krevet prije 2 ujutro
28.) završiti s ovim popisom kako bi poštovala prethodnu odluku

Eto, nema ih puno...čak ni 30...šta je to za mene!? Ako uspijem ispuniti barem pola, iduće ste godine u ovo doba svi pozvani na feštu...slavimo!
Prije nego odem spavati, a stvarno mi se spava..., moram izvršiti svoju dužnost i svima reći par sitnica; da ne pretjerujete s alkoholom na dočeku, da ne vozite pijani (ni sebe ni druge), da ne radite ništa zbog čega bi mogli požaliti iduće jutro, da pazite s kime idete doma (obično u mraku ne odaberemo najbolje) i da mi se zabavite tako dobro da mi morate pričati danima...ja se nadam da ja hoću, unatoč svemu zbog čega mi se čini da možda i neće biti tako! Pozdrav do sljedeće godine!

Večeras me drži neka nostalgija...za prošlim vremenima, izgubljenim prijateljima, blijedim uspomenama, toplim suzama, majčinim zagrljajima, šalicama mlijeka prije spavanja, za prvim poljupcem, šetnjama pokraj mora, starim pjesmama, za njegovim očima, za iskrenim osmjehom, za pravom osobom. Mislim na ono što je bilo, a neće se vratiti. Mislim na sve one ljude koji su prošli kroz moj život ostavljajući svoj trag. Primjećujem da uvijek slijedim one koji odluče proći brzo, bez ikakvog traga, a zapostavljam one koji se trude učiniti ga što jasnijim i dubljim. Možda tako treba biti. A možda i ne. Večeras se sjećam stvari koje sam davno zaboravila. Izgleda da ipak nisam. Večeras budim uspomene koje ne bi trebala. Znam da ću požaliti, ali...ne mogu se oduprijeti, jače je od mene. Još jednom se osvrćem, gledam u prošlost, tražim razloge. Opet svira ona stara melodija, vuče me istim putevima sna u nekadašnji svijet...isti onaj za koji lažem samu sebe da više ne postoji. Opet su tu isti ljudi, isti smijeh, iste riječi...ne želim ih više pustiti od sebe, a znam da ću morati. Juto ih neće voljeti kao ja.
Prepuštam se uspomenama, neka me lome po zadnji put, neka odnesu sa sobom ovo što je ostalo od mene, neka skinu s mog lica ovaj osmjeh kojim prikrivam tugu, neka učine da me svi zaborave. Tako je najbolje. Nostalgija za onom nekadašnjom iskrom u mom pogledu, u pogledu onih koje volim. Nestati će zorom, znam. I nije mi žao. Takva sam večeras.

Napokon! Malo je stvari koje me vesele više od Božića!
Ovo je prekrasan dan darivanja, radosti i ljubavi. Čovjek nikada nije bliži čovjeku nego je to danas.
Teško je opisati ugođaj koji vlada u domovima, toplinu koju osjetiš kada nekoga zagrliš ili mu pružiš ruku sa onom iskrom radosti u očima. Božić nisu samo darovi, kolači i pjesma do dugo u noć...to je i ovaj osjećaj bliskosti koji nas sve drži već neko vrijeme, a moja je Božićna želja da potraje što duže. Da ga barem jedne godine uspijemo zadržati sve do idućeg Božića...

I zato vam svima želim sretan i blagoslovljen Božić, neka vam radost ovog dana pokaže put, a svijetlo Isusova rođenja usmjeri korake. Želim da svi pronađete ono što tražite i zadržite ono što volite, da uvijek imate s kim podijeliti sreću i tugu...smijeh i suze. Neka vam ovaj Sveti dan donese sve ono čemu se nadate!:)

Dragi moji, sretan Božić!;)

Bésame, bésame mucho,
Como si fuera esta noche la última vez.
Besame, besame mucho,
Que tengo miedo perderte,
Perderte otra vez.

Quiero tenerte muy
Cerca, mirarme en tus
Ojos, verte junto a mí,
Piensa que tal vez
Mańana yo ya estaré
Lejos, muy lejos de ti.

Bésame, bésame mucho,
Como si fuera esta noche la última vez.
Bésame mucho,
Que tengo miedo perderte,
Perderte después.

Bilo bi glupo objašnjavati koliko mi znači ova pjesma, a mislim da ne bih ni uspjela.
Stihovi ionako dovoljno govore sami za sebe.
Ovo je jedna od onih stvari o kojima ne treba ništa reći...sve se vidi...i zna.
Pjesma je ovo koja mi je ostavila jednu uspomenu. Gorko-slatku. Nezaboravnu.
Uspomenu vrijednu svake suze koju mi ukrade kad god je čujem. I nije mi žao. Mislim da nikada neću do kraja razumijeti zašto neka melodija koja je svirala u nekom određenom, tebi posebnom trenutku, ovlada svim onim danima tuge koji te čekaju poslje. Valjda tako mora biti. Možda se i nemamo pravo buniti...da nije tako, suze koje ostaju ne bi imale s kime teći, ovako ih prate barem note. Rekla sam ja da ono moje raspoloženje neće dugo potrajati ali još uvijek nije tako strašno, još se držim. Ne znači ovo povratak moje kronične melankonije, barem ne još...znači samo da bi u ovom trenutku bila puno sretnija da prije par minuta nisam opet čula ove stihove. Nije uvijek vrijeme za uspomene, posebno ne za one koje pokušavaš zaboraviti, ostaviti za sobom. Ali one te obično posjete kad im se najmanje nadaš. Jesu barem mogle pričekati jutro, večeras definitivno nisam spremna ni za njih ni za ništa drugo. Odlučila sam da više neću slušati radio...nikada! Evo natjerala sam se da pronađem cd s ovom pjesmom (treba li napominjati da ga imam, samo sam ga sakrila) i sada je slušam po peti put. Šmrc...K vragu i pjesma, odo ja u krevet! Ali sa slušalicama....ipak.

Opet me nije bilo predugo. Ali ovaj put nisam ja kriva. Najozbiljnije. Nekako sam uspjela pokvariti kompjuter, sve živo na njemu je jednostavno crklo pa sam ostala bez neta na duže vrijeme...što ste vjerojatno i primijetili.
Inače, ovih dana se osjećam jako, jako čudno. Vrijeme je potpuno neprimjereno za ovo doba godine, sunce uporno sja i prkosi datumu koji je odavno prešao u zimski. Ali neka njega...dobro nam je i ovako! Ja sam još uvijek sama i zaljubljena u krivu osobu iako se trudim da više ne bude tako. Ništa se zapravo nije promijenilo ali ja sam začuđujuće sretna. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno...jesam!:) Znate ono kad se iznenada počnete osjećati nesputano i zadovoljno, a da to nije ničim izazvano? I svi problemi čine se nekako manjima, lakšima? E, to se meni upravo događa. Iako još uvijek lutam potpuno nepoznatim putevima u potrazi za onim što toliko želim, cesta kao da više nije od betona nego od najljepše mekane trave. One zelene i svježe koja simbolizira radost i novi početak. Neobično je krenuti s osmjehom u oblačno jutro, smijati se sitnicama koje inače ne primjećuješ. Neobično, ali prokleto dobro! A na dobre se stvari lako naviknuti. Nemam pojma otkud se pojavilo ovo raspoloženje niti koliko će potrajati ali jedno je sigurno...dok traje, uživam! Lijepo je za promjenu zaboraviti na ono što ide krivo i posvetiti se stvarima koje su baš onakve kakve trebaju biti. Ma koliko malo ih bilo. Lijepo je odjednom primjetiti da ipak postoje ljudi koji te vole. Možda ne oni od kojih to tražiš, ali to prestaje biti važno jer poželiš uzvratiti osmjeh ovim drugima, usrećiti nekoga makar ni sam nisi dovoljno sretan...
Znam da razumijete o čemu pričam pa neću više analizirati, dovoljno je reći da sam dobro. Da, to je prava riječ.
'' I feel good...I knew that I would now,
I feel nice...like the sugar & spice,
so good, so good....I' ve got you!....''
Doduše, nemam ja nikoga ali i to će se jednom srediti, ima vremena za sve. Samo ga treba znati iskoristiti! Znam ja da će mene opet uhvatiti ona moja tugaljivost čim se još malo zagrije ova predbožićna atmosfera...svi šetaju držeći nečiju ruku u svojoj, na televiziji se jedan za drugim redaju samo romantični filmovi, a iz svih zvučnika odzvanja ''Last Christmas'' i podsjeća me da ni ovog Božića nemam kome pokloniti svoje srce. Ali, nema veze...ja ću ga umotati u prekrasan crveni papir, zavezati veeeliku mašnu i prošetati ulicama noseći ga u ruci, s osmjehom na licu. Zar je moguće da ga nitko neće poželjeti?!
Znam da nije. I zato sam sretna!:)

Samo da se javim da sam živa i da vam se uskoro vraćam!:)
Prije par dana pokvario mi se kompjuter pa sam privremeno bez njega. Večeras sam ipak nekako uspjela doći do interneta pa me evo, barem nakratko, da ne pomislite da sam odustala od bloga. Svi mi jako falite i jedva čekam da se vratim. Imam napisati toliko toga, a nemam puno vremena jer ne pišem sa svog kompjutera...
Obećajem da sam tu uskoro, veliki poljubac svima!:)