uhvati ritam

subota, 28.10.2006.

Otelo te vrijeme...

Znam, nije me dugo bilo ali nisam osjećala potrebu za pisanjem, jednostavno ...nisam imala snage, pa zašto ići protiv sebe. Ovih dana vrijeme kao da prolazi u nekakvoj izmaglici, a mene ostavlja zbunjenu i zarobljenu za sobom. Zadnjih par mjeseci vjerovala sam u nešto za što sam pretpostavljala da se neće ostvariti. Ali nada je zeznuta stvar. Nije je se lako riješiti. Nadala sam se da ću uspjeti vratiti ono što sam izgubila unatoč vremenu koje prolazi i polako me briše iz njegovog sjećanja. Vjerovala sam u to da je i za njega vrijeme stalo onda kada smo se onako čudno i neuvjerljivo rastali. Ali, nažalost, pokazalo se drugačije. Tražila sam odogovore na mnoga pitanja i dobila sam ih. Na najgori mogući način.
Željela sam znati što se s nama dogodilo, što ga je natjeralo da nam oduzme priliku koju smo odlučili pružiti jedno drugome. Htjela sam znati previše toga, htjela sam iz njegovih usta čuti sve te odgovore koji su mi trebali kako bih mogla nešto učiniti - vratiti ga ili krenuti dalje. Zbog svega toga nisam propuštala niti jednu priliku da se nađem u njegovoj blizini i započnem razgovor ali nije mi baš išlo. U nekoliko mjeseci koliko je prošlo od svega toga sreli smo se samo par puta i to na trenutak - dva.
Znala sam što to znači i da mi ostaje jedino zaboraviti ga ali sam se ipak još uvijek nadala.
Zanesena mislima o tome kako ću razgovorom uspjeti sve promijeniti, iz dana u dan sanjarila sam i prepuštala se onome što mi je ostajalo...iluziji.
Odgovor koji mi je trebao, ono što me je nakon dugo vremena spustilo na zemlju, došlo je na najgori način koji mogu zamisliti. Grubo i iznenadno. Možda drugačije ne bih ni shvatila.
Jedne večeri sam ga slučajno srela i ostala iznenađena načinom na koji me pozdravio. Bio je nekako dalek i odsutan, a uskoro sam shvatila i zašto...Okrenula sam se i ugledala ga kako grli neku curu...onako kako je nekada grlio mene. S nevjericom sam promatrala njegove ruke oko njenog struka i njenu glavu na njegovom ramenu...Stajali su dugo tako zagrljeni...cijelu viječnost, činilo se. Pitala sam se jesu li se i poljubili prije nego što sam se okrenula i zahvalila Bogu što to nisam vidjela. Nježno su se razdvojili i rastali. Bila je lijepa...tamne kose i lijepog osmjeha...to je sve što sam uspjela vidjeti. Oči su mi se u trenutku napunile suzama i samo sam hipnotizirano gledala u daljinu. Sve, sve što sam sanjala, čemu sam se nadala, srušilo se u samo jednoj sekundi. Najdužoj sekundi mog života. Nisam mogla zamisliti koliko boli vidjeti osobu koju voliš s nekim drugim. Sretnu...nasmješenu i zaljubljenu.
Ona mu je nakon toga mahnula i otišla, a on se vratio u kafić u kojem sam bila s prijateljicom.
To je bilo previše za mene. Neprimjetno sam obrisla suze i izbjegavala pogledati u njega. Kada sam se napokon ohrabrila i opet pogledala nisam mogla vjerovati onome što vidim...gledao je ravno u mene istim onim pogledom kojim me oborio s nogu kada smo se upoznali. Samo što je ovoga puta u tim očima bilo i neke skrivene tuge, možda čak krivnje. Odmaknula sam pogled ali nisam izdržala da ga uskoro opet ne vratim. I tako se to nastavilo nekoliko minuta...pogledi bi nam se susreli, a onda bi jedno brzo odvratilo pogled i pravilo se da se ništa ne događa. Nisam to razumijela...ako mu je ono maloprije bila djevojka, ako je zaljubljen u nju i ako me odlučio zaboraviti...zašto mi ovo radi!? Zašto me gleda na taj način, a očito je da ne želi da opet budemo zajedno?! Ovo pitanje je ostalo neodgovoreno jer je on valjda morao ići pa je uzeo ključeve, pozdravio neke ljude, pozdravio mene (ovaj put gledajući u sve samo ne u mene), i otišao. Vjerovatno k njoj....
Plakala sam tu noć kao nikada prije. I noć poslje. I noć iza nje. I svaku ovu poslje toga.
Ali nisam ništa promijenila. I dalje je ostao onaj gorak okus u ustima, a slika nih dvoje progoni me svaki put kada zatvorim oči. On je sada sretan s drugom i na meni je da to prihvatim. Kako ja to ne znam i ne mogu, ostaje mi jedino da prestanem opterećivati druge i nastavim se praviti da je sve u redu. Izvana, priznati ću poraz ali poznavajući sebe...u meni će se još dugo voditi ova ista bitka.